Vinko Pavić
Osvojio je planine, nepremostive sive gudure,
Nebo išarao grmljavinom metalnih galaksija,
Sjeme razdora i zla sijao u plodne duboke brazde,
Strah obojio krvavim mjesečevim zrakama
I ohrabren našom šutnjom
Upuzao u uspavane pore mekana i sirova tla.
Jutra, bjelja od majčina mlijeka
U svojim zrcalnim odrazima obojio…
08 POEZIJA
PROLJEĆE
NEČIJA ME MLADOST GLEDA IZ STARE SLIKE
OKITI SE LJEPOTOM
MOJ KRIŽ GORI
Uoči velikoga tjedna
(Posvećeno hrvatskom književniku Josipu Pupačiću)
Vanja Škrobica
u krvi i plaču rodila me mater moja i križ otaca moji nastavja gorit u meni;
besida se Tvoja time ispunjava i proročanstva mudrih proroka;
suđeno mi je ići puten čovičnin bačen san u plamen gorući jezik;
od rođenja razapeti su duša i tilo moje;
borin se u međuprostoru Neba i Zemje, vičnosti i prolaznosti:
TAKO SAM UMORNA
Iz naše arhive/ objavljeno 16.02.2011.
Sonja Smolec
Danas sam tako umorna
od ljudi koji nemaju živaca
čekati autobus koji kasni,
i čekati doktora koji će također zakasniti.
Dok čekam ispred ambulante
pročitat ću novine, dvaput,
u oba smjera od prve do zadnje stranice,
da ubijem ovo prazno vrijeme…
NIJE OVO NAŠE VRIJEME
POGLJED
SAVJEST JE GADNA OSOBINA ZA ONE KOJI JE IMAJU
tekst: Slavica Sarkotić
Gledam seriju “Francusko selo” o jednom manjem mjestu u Francuskoj tijekom njemačke okupacije u 2. svjetskom ratu.
U tom mjestu žive uglavnom dobri ljudi: gradonačelnik koji je ujedno i liječnik, zatim je tu šef mjesne policijske postaje koji pomaže pokret otpora, tu su trgovci, mešetari, učitelji, zanatlije, vrijedne kućanice, švelje, tajnice.