Ruža Zubac-Ištuk
Nebom je teklo Venerino mlijeko, mlako i gusto.
Od njega se bjelasala noć umotana u crno ovčje runo,
pahuljasto meko poput dječje duše u rukama sna.
Na runu je ležao moj melankolični nemir
i uporno brojao izgubljene godine otrgnute od mene
s vidljivim kapljicama žuči i krvi,
a one mu izmicale među krijesnice i krila netopira.…
Sonntag, des Oktobers 27. Tag,
Babilonsko propalo je carstvo
Nema čuti istinske pjesme
Ako me pitate koje je mjesto
U ovu malu pjesmu
Na Fidžiju Sunce,
Sutra se vraćam
Spavaj dugo i ne čekaj brodove