Već dugo čuvam posebnu sliku o tebi,
Kroacijo,
A zapravo su to fragmenti ispremiješanih slova,
Ulomak riječi kojoj se smisao polako gubi
Zaogrnuta lancima naših tamničara.
Otvaram zidove svojih dostižnih molitava
I zovem te imenom…
zapadao je dubok snijeg
i moja nastamba bi ukopana
do nje nije vodila prtina
jer tko bi mogao toliko
prokopati ne bi li došao
do staje na kraju svijeta
a u mom logu bješe toplo…
Prijatelju
puteljak je preda mnom
šuma me mami
kroz nju mi je k tebi doći
prihvatit ću je kao skrovište
u ova vremena
razornih podrhtavanja
uzet ću je kao štit…
ptice lete natraške
kamen pada uvis
rijeka se vraća izvoru
pogreb se pretvara u svatove
sunce izlazi navečer
čak se i globus preokrene
pa svi visimo naglavačke…