(hommage Vjekoslavu Majeru) Sve je krhko, sve se lomi
Lan i svila
Dan prolazi, sve prolazi, moja mila
Izblijedjet će moje stope
Jutra što ih suze škrope
Mjesta gdje su usta bila…
ne daj mi bože da kleknem pred tobom na koljena
i počnem puzati
i tako ostanem bez svoje ljudske uspravnice
na samom vrhu veličanstvene piramide kralježnjaka
Zašto mi je pogled u nebo uvijek neodoljiv?
Divim li se to kreatoru ma tko to bio
Ili mi se čini da na zemlji nije dobar posao napravio?
Pa ipak uz plavo i zeleno je neodoljivo:
Šume, proplanci, njive i livade,
Kao i korovom obrasle ravnice.…
Iskovane
te večeri je bilo posve drukčije
