Udahnula, uzdahnula, izdahnula,
Nosila svoj križ pod zvijezdama
Gdje prostorom zrcali se tuga.
Svi je krali i otimali
I nikad svoja, uvijek tuđa,
Ko bujica budila spavače
U njedrima nosila svjetlost juga
U očima oštricu kupine i drače.…
Krevet je bijel
I bol je bijela
I odlazak moj u snijeg i led
Ne boji se duša moja
Odavno je spremna za let
I kažem: Bože dogovor je bio jasan
Naglo ko ptica u vis……
Mate Milas
Molim te izađi, ostavi me sama,
Ja nemam više snage ni za jednu riječ.
Od sve ove vike duša mi se slama,
Jedino još želi u mir samoće prijeć.
Još noćas ja moram, oštar izvuć bičag*,
Prerezat sve spone, zamest svaki trag,
Kao čagalj samac, odlutati planinom,…
otkako te nema
dogodi se ponekad
da oblak oblikuje tvoje lice
vrhunskom kopipejst tehnikom
u lice anđela
onda ja dignem glavu s nadom
a vjetar te učas iskarikira
rubnim sfumatom…
Između nas je more.
I dok mi o njemu pričaš,
kao prije,
dok još si volio mene,
oči ti gore.
More je između nas
i otkucava vrijeme umjesto sata,
a ljubav naša već odavna…
kradem snove jedrima
na liniji dva plava sna
u uplićem ih u kosu
s desne strane vrata
ne želim te izgubiti
znam
svijet se ljepše vidi sa smetlišta
prepun postavljenih zamki…