Adolf Polegubić
ono kad
jesen pogodi
u srce
a Tvoje lice
zablista u šarenilu
jesenskih boja
kad lišće zamete tragove
po obroncima
po kojima smo sretni pjevali
08 POEZIJA
KAO JATO PTICA
... šaljem vam osamdesetak pjesama …glasila je posljednja poruka našeg pjesnika pod pseudonimom. I sad, to čudesno bogatstvo duha, eno se kod nas u poštanskom pretincu puše, proteže, spava, budi. Kad god otvorimo stihovi kao da pitaju: -A kad smo mi, a kad smo mi na redu? Puštaj!!! – Evo, evo, dovikujemo i otvaramo prozor, vrata naše rubrike POEZIJA, a oni, stihovi nemirni, pohrliše kao jato, na slobodu puštenih, ptica. Nismo ih mogli zadržati. I na naše zadovoljstvo! /Uredništvo/
Sven Adam Ewin
MUZA I PAS
jutros mi dođe moja muza
i blista onim istim sjajem
a u mom oku pasja suza
vezan na lancu pasji lajem
samoća pasja mene ubi
muza bi htjela da me spasi
ona me snubi ona me ljubi
a ja i dalje lajem pasji…
ARHIPELAG SVJETLA*
Roko Dobra
oplođene svjetlom izronile školjke
i prosule biser kog genij ukrade
a slutit je nebo bez mača i boljke
gdje anđeli čuda gle od zvijezda grade
kojih odsjaj nikne u algama sretnim
od njih čipku plete na pučini mora
prostiruć je snježnu putanjama spretnim
dok se mrak ne smrvi urnebesom zora…
VEZANA ZA ZEMLJU
PRKOVEČKI MEMENTO
piše: Slavica Sarkotić
Život tako brzo juri da se često ne stignemo ni osvrnuti za sobom. Ujutro kad ustanemo, već imamo isplaniran cijeli dan koji je pred nama.
Ustajem rano, obavim ponešto prije odlaska na posao, onda sjedim osam sati za mikroskopom, promatram ne baš lijepe stvari. Pišem ljudima presude. I danas sam napisala jedan Carcinoma in situ, dvije Dysplasia gradus medii, i još nekoliko atipija na stanicama.…
MOĆ OTISAKA
RIJEČI BOLA
ČITAJTE PJESMU! NE AUTORA!
Naš novi suradnik u rubrici POEZIJA je pjesnik koji objavljuje pod pseudonimom SVEN ADAM EWIN
piše: Sonja Breljak
Šta ću, moram vam biti iskrena pa ispripovijedati kako se to dogodilo, mislim to, da po prvi puta u povijesti našeg glasila imamo potpuno anonimnog, pravog identiteta i nama u uredništvu, nepoznatog autora.
Eto, u poštanskom sandučiću našeg Glasa prije koji dan osvanula kratka poruka, ponuda za suradnju. – Ja sam pjesnik, objavio bih koju pjesmu ...Naravno, u meni je istog trena probuđena znatiželja, moje srce zakuca kao zlatan sat kad nam se javljaju …
DA NAM ZVONJELICA …
Što ćemo nas oba, jedini mi školju …
piše: Roko Dobra
Javili su mi sinoć iz Žirja da je napravljeno igralište nedaleko od starog „mula“, zapravo u blizini starog „malina“. Nego, da budem precizniji, nešto sam i ranije čuo o tome, ali nisam znao gdje – na kojemu mjestu na ovom našem napuštenom i zapuštenom školju.
Sinoć mi je to javljeno i pojašnjeno, ali s puno čuđenja kako to da nisam znao da je to baš tamo na onom mjestu. Naravno da nisam znao. Uostalom, ni u snu nisam ni pretpostaviti mogao da će to mjesto, odnosno taj predio, odnosno to područje biti pretvoreno u dječje igralište umjesto u prostor za brodice i brodove kad nisu u moru. …