događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Branislav Mikulić
U proljeće godine u kojoj sam trebao poći u osnovnu školu naglo se razboljeh. Prvo ja, pa onda godinu dana starija sestra mi Ana. U početku niko nije znao odakle taj osip i stalna vrućica, a onda nađoše šta je posrijedi.
“Šarlah!”, glasno izusti doktor Prohić tokom kućne posjete, a onda došapnu roditeljima da je stanje veoma ozbiljno.…
Priča s elementima humora
autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Na rendgenskoj slici pluća i komadu papira na kojem je između latinskih izraza razumio samo onaj o zloćudnoj tvorevini i vremenskom terminu od mjesec dana, Joso Jarić je vidio i sliku cijelog svog života.
Zamagljenim pogledom gledao je u daljinu, a ipak jasno vidio i najudaljenije dijelove prošlosti, tražeći svrhu svoga postojanja.
Eto, prošla mu je i pedeseta a on tu svrhu još nije otkrio, i kada prođe ovaj mjesec, niti će tko za njim suzu proliti, niti mu ime naslijediti.…
piše: Kitana Žižić
foto: Emil Cipar
Mislila sam da već nekoliko godina nije među živima. Dok sam radila u Plovput-u skoro svakodnevno bih kupila poneku sitnicu na gradskom pazaru te sam ga često viđala kako prodaje domaće ulje s Brača. Znala sam da se ponovno oženio i da ima kćerku, sve ostalo niti mi je bilo poznato niti me zanimalo. Posebice On sam jer je bio oličenje lošeg supruga i nemarnog oca.…
tekst: Štefica Vanjek
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
Smiju se voditelji u studiju, smijem se i ja.
„Bože moj taj ima pravi rudnik zlata, zato i vozi takav automobil“, palo mi na pamet.…
tekst: Kitana Žižić
Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.
Sestre, brat, moja djeca, njihova djeca, svi su prije ili kasnije upravljali gajetom, u novije vrijeme gliserom, pomagali bacati parangal, panulavali, lovili na kančenicu, dizali se na poziv tate ili dideta u cik zore. Prije odlaska na spavanje utvrdilo bi se tko je na redu prema terminskom planu. U rani jutarnji sat zvižduk bi probio san dežurnom te bi bunovan ustajao, ali i sretan što će s voljenim majstorom podijeliti ribolovnu radost. Otac je poznavao sve dobre pošte, uronjen u tu ljubav od najranijih dana na rodnom Braču, kasnije oko Hvara i posebno oko Paklinskog arhipelaga. Svi su ga pratili osim mene, prvorođenice.…
Sven Adam Ewin
– Hoćeš se igrat skrivača sa mnom, tata?
Reci, tata, je l’ važi? – Kažem mu: – Važi!
– Ja ću se skriti iza kuhinjskih vrata.
Ja ću se skriti, tata, a ti me traži!
Prošla su mnoga ljeta. Odrasto ti si.
I moje srce puno je neke tuge.
Za davne dječje igre ti više nisi.
Tvoje su igre danas potpuno druge.…
piše: Mirela Bajlović-Marasović
Unatrag zadnja dva tjedna mi odlazi i dolazi potreba za ovim tekstom.
Uhavati me želja da pišem, zatim popusti i što više vremena prolazi to mi se sve više čini da Ti, dragi Emile, imaš opet svoje prste u tome…
Ne znam kud će me odvesti ovo što mi se nameće…što želi biti napisano, ali… ajmo iz početka… od one subote, kad sam s prijateljima i obitelji bila u zoološkom vrtu u Karlsruhe.…
(satira)
autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Na raskrižju svog života, Joža je tražio putokaz. Dugo je razmišljao kamo dalje i zaključio: -Nema druge! Valja u politiku. Em će imati stalnu platu, em će imati beneficirani staž i napokon će ga voziti tamo kamo on kaže, a ne kao do sad. Povrh svega, moći će se na sjednicama Sabora naspavati do mile volje, a ako ga slučajno i ulove najgore što mu se može dogoditi, to je da završi u kakvom tjedniku ili dnevnom listu. Bar po nečemu će biti poznat. Treba samo riješiti jedno malo pitanjce: „Kako stići do saborske klupe?“…
tekst: Kitana Žižić
„Umrla je noćas Nena“, rekla mi je jutro poslije bliska prijateljica. Nisam ni znala da je bolovala, te me nepripremljenu vijest zaskočila i beskrajno rastužila. Još jednom sam se osjetila slučajno nezahvalnom, što mi je kao činjenica odavno objelodanjeno te sam sebi bila obećala: “Nikad više! Kad slijedeći put posjetim rodno mi mjesto, potražit ću je, napričat ćemo se a ona će saznati koliko joj u srcu dugujem, njenoj nesebičnoj dječjoj pomoći, koju ni ona vjerojatno nikada nije osvijestila.“…
piše: Štefica Vanjek
Nema me u zadnje vrijeme na društvenim mrežama i na internetu jer mi ruke ne opraštaju kosilicu, šišačicu i ini vrtlarski alat pa fini pokreti kao što je tipkanje, ne dolaze u obzir. I oči mi ne vole ekrane pa mi stalno šalju crne točke koje putuju kako se njima hoće.
Neki dan sam virnula na internet i prvo što sam ugledala je fotka lika u kupaćim, mislim, eto pripremaju nas za nadolazeće ljeto (znam da nije u tome štos, već i vrane znaju da je nadmudrivanje u pitanju) . Imam i ja fotku od prije „sto godina“ u kupaćem, ma šta reći „manekenka, ali, manekenka“, rekao bi gospodin Pervan u seriji, na fotki bome svaki mišić na svom mjestu.…