piše: Kitana Žižić
Premda su mnogi upravo to pomislili. Vijest je išla od usta do usta ali nitko nije mogao povjerovati. Bila je upravo nevjerojatna, nemoguća.
Silazila sam stepenicama a prema meni se smiješila Vlatka:
„Nećeš vjerovati što sam upravo čula od Darka. Kaže da je rodila jutros Ecija.“
„Kako možeš u tako nešto povjerovati? I ti i ja smo je jučer vidjele u uredu glavnog direktora. Danas je nema…, ali što to govorim?! Pa aprili li je!“
Nikad nisam marila za Prvi april niti imala smisla za zbijanje šala s namjerom nekoga prevariti tog dana. Sama sam se dala lako „preveslati“, nije me to smetalo, od gušta bih se priključila zajedničkom smijanju. Dobra šala mene je uvijek razveseljavala i opuštala. Ponekad bi me i prst uperen u lice navodio na neobuzdani smijeh. Ali ova današnja šala čak ni mene nije mogla prevariti.
Sišavši u prizemlje krenuh lijevo kroz restoran društvene prehrane prema pogonskom postrojenju proizvodnog OOUR-a. Imala sam sastanak s rukovodstvom Tvornice opreme. Ali nitko se nije mogao skoncentrirati na poslovne teme. Od mene su očekivali da im kao radnica Radne zajednice ponudim nešto smislenije od kuloarskih priča.
„Onda?“ pitali su i pogledom.
„Ja u to ne vjerujem. Pustite tračeve. Moramo donijeti Financijski plan za iduću godinu. Zabilježit ću primjedbe ako ih ima. Krenimo.“
Ne moram naglašavati da je nervoza, znatiželja, uzbuđeno propitkivanje obilježilo neobičan Prvi travnja i itekako utjecalo na produktivnost kolektiva. Do kraja radnog vremena potvrđeno je da je vijest ipak istinita. Ecija je ležala u rodilištu držeći u naručju predivnu djevojčicu.
Kako je to samo uspjela, mislila sam danima poslije. Ne samo ja. Kako je mogla biti tako zatucana i glupa. Ako je ostala u drugom stanju, ne smije to nikome reći, plaši se prestrogog oca, kako je mislila tu „nepriliku“, ako je smijem tako nazvati, razriješiti? Dijete se ne može sakriti. Kad mu dođe vrijeme, htjet će vani.
Tako je i bilo, što drugo očekivati? Tog Prvog aprila Ecija se spremala na posao baš kao svaki dan. U toaletu joj je pozlilo, spopali je trudovi i dijete se brzo rodilo. Mali veliki borac za svoj život. Usplahirenim rukama ga je pridržala i tek tada svoju mamu pozvala. Odveli su je hitno u bolnicu, čak možda otac, pojma nemam. Ionako ništa više nije mogao učiniti. Vijest je navodno zatekla i njenog mladića, što je mene još i više zateklo.
Kako je on mogao ne znati? Kao da se sve događalo u mračnom srednjem vijeku.
Naknadna rekonstrukcija tog čudnog zbivanja izgledala je ovako:
Naša kolegica radila je kao jedna od tajnica. Zaljubila se u mladog montera i veza je postajala ozbiljna, ali su je od svih skrivali, jer joj je otac branio bilo kakvo zabavljanje do sklapanja braka. U strahu od očevog gnjeva, kad je zatrudnjela nije se usudila ni majci to priznati. Čak je i u polju teško radila za čitavo vrijeme trudnoće svakog dana nakon povratka iz ureda i vikendom. Što je kao buduća majka mislila o svemu, možda se nadala spontanom pobačaju? Zašto se nisu vjenčali? Ne vjerujem da je bilo razloga da otac odbije pristojnog mladića.
Što se nas tiče, njenih kolegica i kolega s posla, zavarala nas je stilom oblačenja. Bio je osebujan s naglaskom na široke suknje preko kojih je oblačila prostrane bluze i tunike uz obvezne kožne kaiševe. Neisticanje linije sakrilo je njenu bremenitost.
Srećom je ova priča, zbunjujuća za današnje vrijeme, imala sretan kraj. Ali kolektivni šok koji smo doživjeli tog dana nikada nismo izbrisali iz naše memorije.