11 CRTICE IZ ŽIVOTA

tekst: Marko Jareb

Pročitah negdje u tiskovinama kako je jedan od načina borbe protiv odlaska mladih i školovanih ljudi iz RH, taj što se na javnoj televiziji u RH prikazuju serije iz europskih i prekooceanskih zapadnih zemalja, čije bi scene mogle odvratiti mlade ljude od odlaska s rodne grude. U navedene serije spadale bi: „Mračna strana Dublina“, „Nasljednici“, „Kraljevi leda“…

S druge pak strane TV serija hrvatske proizvodnje: „Odmori se , zaslužio si“, u kojoj jedan radi, a ostali iz obitelji žive na njegovoj …

više

tekst i foto: Marija Matijašević
Jutro je, na željezničkoj postaji Popovača, primjeti ga on, leži na jednom grmu i čeka vlak,  ili prema Slavonskom Brodu ili prema Zagrebu, možda i dalje, ne zna se.

Pipne ga, ne miče se, ili vrlo malo. I ostavi ga. Na svom putu u Zagreb, samo razmišlja o njemu, leptiru. Hoće li ga čekati ili nestati?

Kada se vratio, u podne, bio je još tu. Tko zna koliko je ispratio…

više

tekst: Kitana Žižić
Jedna od rijetkih u obitelji, koja ne mari za filmove je moja mlađa, ne najmlađa, sestra. Valjda joj je to “gubitak vremena”?

Možda je u pravu. Pa ipak, ja se ne slažem s njom, ali o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Dok sam ja rado učila i čitala te odlazila u kino s prijateljicama, ona je više uživala u istraživanju svih kutaka i zakutaka, čak i mračnih i tjeskobnih, u koje se zavlačila sa svojom vrtićkom i …

više

tekst: Slavica Jurčić
Toga dana je bilo pakleno vruće. Cestom koja vodi u njihovo selo vukla se mala skupina žena i djece. Policajac na prvom punktu gledao je tu tugu i pognuo još više ramena.

Svaki dan su prolazile grupice izbjeglica iz Bosne. Toga dana vihor rata mu je doveo nove ljude, ponudio im je vodu i sendviče. Među njima je prvi put tada vidio Ivanku, mršavu djevojku, guste crne kose, malo oštrijeg pogleda, ali i nečega što kod drugih žena nije vidio.…

više

tekst: Štefica Vanjek
Toplinski val udario od jutra. Ni spavati mi nije dao noćas mada su svi otvori na kući širom otvoreni.

Rano ustajem baš kao i kad sam išla na posao. Moram skuhati prije nego nastane totalna žega jer mojoj boljoj polovici smeta kuhanje po vrućini. Svaki dan slušam gunđanje: “Zar se moralo baš to kuhati? Zar se mora grijati kuhinja svaki dan?” Ne zna on da se ni meni ne da svaki dan znojiti  kraj peći, samo ne znam što bismo jeli, jer za ketering baš i nemamo primanja.…

više

piše: Kitana Žižić

I tako već danima. Čitati ili pisati? Pisati ili čitati?

Pojma nemate koliko je teško knjigoljupcu ostaviti se čitanja. Čitam otkad sam naučila čitati. U Hvaru je knjižnica bila na terasi s koje se ulazilo u Pučko kazalište. Svakodnevno sam prelazila tih stotinjak metara, uspinjala se žustro skalama i posuđivala novu knjigu.

Usput bih bacila zadivljeni pogled na Hvarsku tvrđavu Forticu, koja…

više

piše: Kitana Žižić
Vjerovali ili ne, moja sjećanja na Rome iz ranog djetinjstva su nostalgična i lijepa. Posebno se to odnosi na staru baku imenom Gita, koju smo dočekivali skoro kao rođenu baku ili nonu.

Kadgod bi njihova družina posjetila Hvar, smjestili bi se na Dolac, a na hvarskoj pjaci bi instalirali opremu za oštrenje noževa i popravljanje kišobrana. Onda bi se danima orilo: „Oštrimo noževe, popravljamo kišobrane. Skupljamo metalni otpad, kotlove i bakreno posuđe zavarujemo. Gatamo iz taloga kave, iz dlana, iz karata, iz čega god, a možete nam i san, koji vas mori, ispričati. Za nas neće biti nepoznanica, već budućnost ispričana u živopisnim slikama, koja je viđena očima duše.“…

više

piše: Kitana Žižić
Moj divni nećak reći će „DA“ jednoj Ivani u studenom ove godine. U najljepšim godinama, ni premlad, ni prezreo, a meni neshvatljivo. Kao da je jučer bio srpanj devedeset i treće godine, kad je odlučio prošetati ovim svijetom. I izabrati za roditelje mog brata i njegovu Kajdi.

Najbolja prijateljica već je imala nevjestu Hajdi te smo se čudom čudile i za zabavu ponekad nabrajale sve dodirne točke, kojima nas je život darivao i usmjeravao puteve prema istim horizontima.…

više

piše: Kitana Žižić
Dok je bila mala, Lelija je sebe smatrala sretnom.

Odrastala je u velikoj obitelji, u kojoj je naučila što znači biti voljen i osjećati se zaštićenom od svega izvana, kao da je obitelj čvrsto omotana nekakvim zaštitnim ogrtačem, koji je nemoguće probiti, čak ni okrnjiti najmanjom rupicom. Jer bi i najmanja rupa mogla biti problem. Kroz nju bi istjecala ona divna grijajuća toplina, koja drži na okupu mikrokozmos sretne obitelji.…

više