Stanka Sršen
More je beskrajno, plavo more
gledajući ga pomišljam na proljeća
što su te uvijek vraćala
Zajedno smo gledali sunce
u plićaku i krpice mekanih
bijelih oblaka
što ostvarivale su sve naše želje…
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Barba Tonči
Rana je ura… svitanje…
sakrila se i poslidnja zvizda…
vrime mi neda mi spati…
Krupne kapi kiše nosija je vitar, dok su one kucale na staru punistru…
Puvalo je… letilo je otpalo lišće, znam, ka da je vitar nosija jesen u moju dušu…
A misto, nekako sneno i tiho, budilo se uz sivilo neba… polagano…
Mišali su se osičaji u meni, ka i vrime… nevere i bonace, kiša i…
Antun Gustav Matoš
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko – sama, i suze jer tvoje,
što krišom plačeš, ko kajanje truju.
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga…