Vanja Škrobica
prin vengo se širon otvoridu škure
triba razmaknit koltrine
pustit sanjivu misečinu u kamaru
ništa ne smi ometat pismu i klapu
va’ja usporit disanje
umirit vitar s mora
dok se glas tenora svije uz trs loze…
Za srce i dušu
ŽITO
ŽENA U SVIJETU VREMENA
piše: Zdravko Luburić
Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gledaju, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života. Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.
Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom…