Roko Dobra

Roko Dobra

Marinu Držiću Vidri
Moralo se more uzoholit pjenom,
a galebi, sretni, veselit nad Gradom
rodio kad si se i s kotorskom sjenom
izgubljena plemstva, s visokom ogradom.

Na stazi životnoj, maglom ovijenom,
Dunda ćeš Maroja, s rasipnim sinom,
rûk mu uzdrhtalih, dušom opijenom
žarkim dukatima, spojit s vječnim Rimom.…

više

Roko Dobra

                     Dijani Jelčić-Starčević

Da bi se dušu opilo ljepotom,
iz njena srca valja piti riječi,
jer svaka je pjev i svaka liječi;
a ne stigneš li, opet si za plotom.

Ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom:
Izdrži, srce! i kad je kraj svijeći,
svjetlost će zgasnut i ti ćeš, puzeći
tminom ogrnut, skroz zalutat potom.…

više

Roko Dobra

Ovaj sam put, evo, iz rukoveti od osam soneta, naslovljenog sintagmom „Pjev kista“, izdvojio sonet „Pjevom su kista“, inače, napisanog temeljem predloška slike iz ciklusa „SUNCE, VODA I ZEMLJA“ značajnog akademskog slikara Ivana Golca, rođenog u Gospiću 1971. godine:

Trebam li pitat: strši li što na slici
i zašto sada baš ovakva jeste,
ako je znakom svoje neke vrste
i svetost kreda u tvojoj perlici?

Slika je ova stablo u prilici
da mu šeširom mahneš i sa ceste;
raskoš je ona zanosne nevjeste
u dvorcu Lune* ili u ložnici ……

više

Roko Dobra
Stihovi se ovi od početka górde
ko orlovi kad se raskrile u letu;
riječi su im jedra što zbunjuju horde,
ne priznaju poraz, jer su u sonetu.

Katreni se ovi, kojih su vokali,
ukrav boje dúgi, nalik svome cvijetu,
ritmom mora slûže da ne bi kaskali
do nebesnog sklada, jer su u sonetu.…

više

 Roko Dobra    

                           Anki
zlato tvoga glasa prosule su ptice
azurom okitiv tamni dio mene
a kada se prenem svenut će latice
na nedužnu cvijetu, cvast će uspomene

kojih mlačno sunce dušu moju grije
u dolini gdje se izbe plača grade
ne vraća se ništa što je bilo prije
i noć je lopuža jer mi perle krade…

više

Roko Dobra

                                 Jakovu Poliću
eno stablo na vjetrini povija se i leluja
eno more muklo stenje pred oltarom moćne hridi
ali galeb ne boji se ni vjetrova ni oluja
bez obzira na nož ljuti i na ranu koja bridi

do dna srca umornoga do dna duše nesmirene
jer da si se dao tmini i bez volje i bez nade
možda bi se posustalo pri odluci da se krene
u daljine po Ljepotu sve do Lorce i Granade…

više

piše: Roko Dobra
Ovaj put bih za portal ponudio ova dva svoja soneta, posvećena dvojici hrvatskih izvrsnih i nezaobilaznih književnikā – Živku Jeličiću i Cvjetku Milanji, uz ovo nešto teksta iz jednog mog pisma, upućenog potonjem Cvjetku Milanji 20. veljače 2009. godine, a s obzirom na sve ono što su, svaki u svoje vrijeme, uradili u svezi s  mojom pjesničkom afirmacijom, kako slijedi:

„Nesumnjivo, poštovani i dragi Cvjetko, oduvijek sam se divio Vašim književnim opservacijama, kao i Vašoj temeljitosti i stručnosti kojom razglabate o književnom djelu i o književnosti uopće. Tako da sam odavno već priželjkivao da se barem „taknete“ i mog pjesničkog opusa, te da me „postavite“ na mjesto kojega sam, i kao pjesnik, i kao čovjek, dosegao! A što ste (…) u velikoj mjeri uradili – već i ovim Vam krajnje analitičkim i briljantnim osvrtom.*…

više

Roko Dobra
jutros je moj otok, umiven modrinom,
raspršio sjene sa turobna lica,
a Stvoritelj ga je zakitio krinom,
priredivši koncert nebeskih mu ptica.

danas je moj otok, pritisnut sparinom,
gušterski snio: daždevnjaci klica-
juć daždu, vodu dovlače strminom,
a Stvoritelj pâr mu pošalje grlica.…

više

Roko Dobra

Inače, moja je poezija, sve od njenih početaka, bila autoreferencijalna, a što će reći da je svaka moja pjesma temeljena na stvarnom doživljaju ili događaju. Kažem, nikad ništa, u sferi poezije, nisam napisao a da je to bilo isključivo produktom puke mašte ili čega nasumce, izmišljenog, odnosno umišljenog.

A da je to uistinu tako i da ovo nije tek prenemaganje mojih poznih godina, pritisnuto kojekakvim nevoljama i bolestima otkako znam za sebe, neka posvjedoči ova moja jedna rana pjesma pod naslovom:…

više

Roko Dobra
Eno kamen raste i u beskraj stremi!
Bujan cvat mu plamti podno sinjeg neba,
nikom se ne moli da mu doček spremi,>
jer izvan svog sjaja ničijeg ne treba.

Neranjivu dušu u žilama nosi
i na zlatnu tronu nikad se ne jada,
pa, zbog čega Sizif kamenom prkosi
kad mu s vrha nade na dlanove pada?…

više