Sven Adam Ewin

Sven Adam Ewin
Prvo zapalim prozu. I prozu i svu njenu
Fabularnu strukturu (eksplicitnu do bola).
Pa potom poeziju: praznu i uvijenu
U sedamsto i sedam… plus sedam staniola.

I sve na stolu palim. Sve gori u plamenu.
Da ništa ne ostane – ja skidam se dogola.
Moj pepeo će vjetar otpuhati u trenu
I sav taj slatki nered: intimu s moga stola.…

više

Sven Adam Ewin
Jutros hoće suza na oko
A da razloga za to nema.
Ja se nagnem u se duboko.
što mi to jutros suza sprema?

-Reci mi, zašto hoćeš na me,
Moja jutarnja suzo, zlato?
Ona kaže: – Od sreće same,
Zato što nemam razlog za to.…

više

Sven Adam Ewin
Ja pitao sam redom sve ljude od zanata,
I mistike i  vrače. I Gospodara Tame:
“Kako doći do ključa za Posvećena Vrata,
Kako da slavim Boga – da okom svrne na me?”

No zalud isposnici. I popovi i fratri.
Zalud svi šamani. I gledanje u kuglu.
Bez odgovara, dakle ( a još u svetoj vatri).
“Da pitam Boga?”, rekoh. I ukucam na Googleu:…

više

Sven Adam Ewin

…….Pjesnikinji s Lesbosa
Gle, nebom dvije zagrljene duge!
(Je li to gornja…  donju dugu snubi?)
Dok nježno im se dodiruju pruge,
Sad gornja duga – donju dugu ljubi.

Tad donja reče, glasom punim tuge,
Kao da sluti, ah, rastanak grubi:
Ako je ovo performans za druge,
Izađi sunce! I odmah nas ubij!…

više

Sven Adam Ewin
Dvoboj ko dvoboj. Uvijek je zbog Dame
Ovaj put pjesme. Knjiga, osma strana.
Bio si brži. Bacio si na me.
Metaforu što bješe otrovana.

Ja rijetko gubim. No i to se desi.
Teško sam ranjen i sad sam “u krasnom…”.
Da iskupiš se – poduzeo sve si,
Ali zaludi. Već je bilo kasno.…

više

Sven Adam Ewin
Kad čovjek ljubi, on bi htio
(Mada se nekad gorko kaje)
Drugome dati onaj dio
Koji drugome nedostaje.

Uvijek me dirne čuvena zgoda
(Valjda je nebo tako htjelo):
Kad se sretoše Vatra i Voda,
Da se zaljubi Duh u Tijelo.…

više

Sven Adam Ewin
Ležim na pijesku. Ti gola do pasa.
Sunce ko pauk o zenitu visi.
Tvoj modri trzaj torzo mi talasa;
To tren je bio kad nestala ti si.

Kako da živim bez onoga časa?
Kamo li nesta? Da u moru nisi?
Naboraj, vjetre, vale njena glasa,
Tijelo mi njeno još jednom uskrisi.…

više

Sven Adam Ewin
Dok nisam znao tko sam, što sam,
Od zemlje sebe zajmio sam;
U sebi ja sam otad skrivo
I krv. I kosti. Meso živo.

Kad mi dođoše zadnji sati,
Zemlja mi reče: “Sebe vrati!”
I vratio sam zemlji njeno,
Što je u meni zatočeno.…

više

Sven Adam Ewin
Kišne kapljice do dna mora
penetrirati spremaju se
Pa pikiraju odozgora,
Ali im more ne da u se.

One pobjesne. Sad bi htjele
Da izbuše ga kao sito
Pa odapinju svoje strijele,
Ali im more ne da ni t0…

više

Sven Adam Ewin
Klečim u crkvi, sam u svojoj muci,
Odjednom s vrata neka svjetlost sinu.
Ulazi žena sa štapom u ruci
I priđe kipu sred noćne tišine.

Dok svetom tugom oči joj se pune,
Što li to radi? Gledam prepun strave:
Drhtavom kretnjom obje zlatne krune,
Majci i sinu, strgnula je s glave.…

više