Riječi nekad su krive
želim da utihnu
A meni se noćas
divlje pleše
Postoji li veća patetika kad ne znaš
gdje je spas?
Džaba su sve riječi
glupi su mi svi putevi…
Julijana Marinkovik
Legla sam
i osjetila smrt kako me
opipava
Bila je toliko topla i meka
kao da je dolazila niz
telefonsku slušalicu
Samo sam dodirivala ledene usne
smrznute od duboke boli
i kroz kratke udisaje
izgovarala tvoje ime…
Julijana Marinkovik Pomiješali su se i slova i misli,
riječ više nema namjeru
da ljubi krhotine od sitne duše
žedne su i požutjele hartije
za mrvu uma
da iskažeš mutne snove
što su nekad
mučno sazrijevali u labirintu
tvog sramnog srca…
Julijana Marinkovik Sjećam se jednom si mi rekao
da ćeš spojiti
sve izvore
da ispune pukotine
nespokojnih duša
Jučer sam crtala
tvoje nebo,
dodirivala miris
dalekog treptaja
Bojala sam tišinu
da te ugrijem
riječju porođenom
Da li je grijeh
ako ubijedim san
da se zagleda
u tvoju sjenku…
Julijana Marinkovik Sve tvoje је
pokraj mene,
i spojit ću
sve svemire
pupčanom vrpcom
da se vrte
po kružnici,
jer to je
rezervirano mjesto
još prije stotinu
svjetlosnih godina
kad smo pisali poeziju
na dvanaestoj planeti
i dodirivali
visine
krikom dlanova.…
Julijana Marinkovik Tamo je putovanje
preciznije
jedan od
stražara si ti
i odlučuješ
koje proljeće će ući
u maestralne
mehanizme
univerzuma,
potom sve je lakše
u drugom životu,
misao postaje ljubav
od koje se rađaš:
Čuda
i Bog…
Julijana Marinkovik Ima nešto što ne možemo
iskazati
a toliko je živopisno,
bojim se da to ne razobličim
dovoljno lijepo,
naša mazohistička priroda
je očajno loša,
izloženi smo surovo
postupanju sa dobrim…
Pomiješali su se i slova i misli,
