Dijana Jelčić-Starčević: UMIJEĆE VREMENA

Dijana Jelčić-Starčević
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja.…

više

piše: Dijana Jelčić- Starčević

Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem Zdenkove knjige… divno je dijeliti život s umjetnikom… usrećuje… 

Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala…

«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika… ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni.…

više

Dijana Jelčić-Starčević
Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… upitah se… je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

A legenda je živjela u meni… darovaše mi ime i boginju… lutah zamišljenim Panteonom… osjetih se zatočenom u krletci …

više

tekst: Dijana Jelčić-Starčević
Ni svježe stablo nema takve kose,
kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
il´ kad se noćna koprena razvede
K´o te, što Amorove nose.

Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,
Na čistom nebu, privlačne i blijede
Nisu k´o oči što me žegu, lede…

više

piše: Dijana Jelčić-Starčević
Napisala sam knjigu “Umijeće svakodnevnog pokreta”. Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.

Odaja tišine…

Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk.…

više

…pred Valentinovo

Dijana Jelčić Starčević
Lutali smo svijetom izmišljenim. Iluzija nas je usidrila u beskraju odsanjanih slika, odnijela zvukovima mjesečeve sonate u čaroliju opsjenara.

Nismo spavali, sanjali smo prošle i buduće zagrljaje. Bili smo putnici vremenom,

a bili smo u ovome ovdje i ovome sada. Osjećali smo milovanje lica svemira,

dodire anđeoskih bića i dozvoljavali suzama sreće da nas odijevaju u kristalne odore nepostojanja. Odnosio si me u zaborav, prepuštao valovima pučine žudnji,…

više

piše: Dijana Jelčić-  Starčević
Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva.

Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena.…

više

tekst: Dijana Jelčić – Starčević
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja. Znakovima zbilje potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja zemljinom ekliptikom  iskreći prolaznost vremena i postojanost  čuvstva  koje se u meni umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.

Ništa se ne događa i događa se sve. U tišini prostornosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. Morske orgulje su narušavale muk sutona. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao dubine u plimu strasti.…

više

više

piše: Dijana Jelčić-Starčević
Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije.

Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane. …

više