događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
/Dogodilo se jednog Badnjaka prije ponoćke/
piše: Marija Kukić
Zvijezde sjaje i mjesec se zlati na vedrom prosinačkom nebu. Blagi povjetarac miluje obraze. Nije ni previše hladno. Ugodna je zimska noć .
Ni ptica pjev, ni lišća šum, ni zore sjaj… Samo nekoliko ljudskih bića stopama dodiruje tlo. Čuje se njihovo ravnomjerno udaranje.
Nema škripanja snijega pod nogama jer tih dana snijeg nije …
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Srce je slutilo ljepotu, a tijelo koračalo asfaltom i tražilo nježnost vlati trave po kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo moć zvjezdanog kalendara i doživjelo ljetni suncostaj, čar preskakanja vatre i ostvarenje želje.
Kronologija naših suncostaja je počela je 1986-te, promocija zbirke “Osamnaest crvenih ruža”… a onda se dogodilo naše naglo ljeto, dogodio se san ljetne noći, uvertira nečemu novom, tišini došašća ljubavi.…
tekst i foto: Slavko Žebić
Osijek je po 27. puta bio domaćin „Krležinih dana“, od 12. do 14. prosinca 2016. godine i opetovano okupio kremu koja se danas bavi kazalištem u Hrvatskoj, dvadesetak i više znanstvenika, akademika, tetrologa, dramaturga, književnika i književnih kritičara, redatelja i glumaca.
Skup je to koji je sebi priskrbio pozornost domaće i inozemne javnosti, tim prije, što se već drugu godinu bavi temom: Hrvatsko kazalište u inozemstvu.
Organizatori ovog velebnog skupa su Hrvatsko narodno kazalište i Filozofski fakultet u Osijeku, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe/Odsjek za povijest hrvatskog kazališta u Zagrebu a skup od prvoga dana podupiru Grad Osijek i Osječko-baranjska županija.…
Nakon jednog odsanjanog sna….
tekst: Marija Kukić
U zlatnom lelujavom žitnom polju plavi se mnoštvo prekrasnih cvjetova različaka.
Njihove glavice nadvisile su otežalo klasje i već iz daljine njivom dominira zadivljujuće plavetnilo. Prekrasno ih je gledati.
Dive im se putnici namjernici, ali ne i gospodar njive. Ljuti se on i pita:
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce se rodilo iz prve i zadnje misterije univerzuma.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Sve se ništo sam sa sebon dogovaran o temu pisat joli ne pisat i vrag me tanta pisat a znan da če me to uvalit u govna. Evo otkako san se vratija u metropolu svašta se događalo ma gospe mi jako malo lipega sve niki škandali nike smutnje i privare. Evo da me oni koji su uvik kontra moje riči notane na ovin stranicaman ne bi jopet napali moran iskreno od srca počet sve kritike koje ču ovod istrest.
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj i uranjao u odaju sreće.
Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao.
Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je…
Dijana Jelčić- Starčević, naša je nova suradnica u rubrici naslova “Umijeće vremena” zahvaljujući kontaktu i preporuci kolege i prijatelja Zvonimira Mitra, nekadašnjeg urednika portala Croatia.ch
Dijana Jelčić-Starčević je rođena 06.10. 1949 u Sarajevu. Studij fizioterapije završila u Zagrebu 1974.
Diplomirala kineziterapiju u Zürich-u. U Švicarskoj radila od 1974. do umirovljenja 2012. godine. Uporedo pisala poeziju i stručne radove.
„Osamnaest crvenih ruža“ Zagreb, 1986.
„Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.
„Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 2014.
„Nestvarno stvarni“ Zagreb, 2014.…
Iz knjige ŠOKICA PRIPOVIDA
(starovircka pripovička)
piše: Ruža Silađev
Živili u duboke tavne šume dida i baka. Dida-Šumar i baka-Šumarka. Brez dice i nikoga svojega. „Ni diteta ni grdeta.“
Tučvali se sami sa sobom kako su znali u svoje sirotinje. Kuća jim bila od prošća. Penđeri brez stakla. Pa ka’ je dida jedamput uvatijo u alov na poloju veliku ribu, razlagodijo je a no u njoje veliki mijur.
Oma baka rasparala mijur, rastegla ga na dvi prikrižite trske. Ka se osušijo lipo ga prikovala na penđer. Sad jim više nije duvo vitar …
piše: Dragica Šimić
Bilo je prerano misliti o povratku, znao je, ali svaka pora njegovog tijela žudjela je za tom riječju pa ju je puštao često da mu se ušulja u misli, da mu se širi umom podatna i slatkorječiva, obećavajuća i utješna, da ga draška, navlači smješak u kutove usana i usrećuje.
A tek je došao, da ispuni snove, očekivanja, da u ovom novom svijetu stvori mjesto za sebe, Milu, za draga dječja lica što su mu kao male anđeoske prilike što ih je vidio na zidovima crkve sv. Mihovila često veselila dušu.…