Od Emila se, čak i nakon njegova fizičkog odlaska s ovoga svijeta, može puno naučiti o iseljeničkom životu kojeg je u Njemačkoj živio više od 35 godina.
Iz naše arhive …objavljeno 29. svibnja 2011.
tekst: Emil Cipar
foto: naslovnica “Ono malo duše”, rad akademskog slikara Marka Kerna
U predivnoj pjesmi Zvonka Špišića “Suza za zagorske brege”, iseljenik pri odlasku iz rodnog kraja sa „pinklecom na plećima“, „knedlom u grlu“ i suzom u oku obećava bregima da: vrnul se bu nazaj.
Mogao je to učiniti pri odlasku. Tada je postojalo samo jedno značenje za povratak.
Ali što reći nakon više od trideset i pet godina provedenih u inozemstvu!?…
Tog lipanjskog predvečerja u Vižinadi, malom mjestu u unutrašnjosti Istre, na susretu čakavskih pjesnikinja i pjesnika Verši na šterni (gustirna, cisterna ili bunar) govorila sam svoju pjesmu Zbaćeno jaje, napisanu na velolučkom dijalektu. Na tom događanju predstavljen je i zbornik pjesama odabranih po natječaju GK Poreč.
Trulli – bijele kućice sazdane od vapnenca
Ne treba meni nitko reći da putovanje blagotvorno djeluje na žensko zdravlje. Kao iskusna žena, koja ne preže od svekolikog kretanja u vremenu i prostoru, ja to znam i osjećam.
Gozo – Kalipsin otok
Kada zrak Gorskog kotara zamiriše na vlažnu mahovinu i borove iglice, a stijene šute teškim vremenom i vječnošću, tada znate da ste nadomak mjesta gdje se priroda više ne šali. Tamo gdje se stijene dodiruju, a voda ne pita za dozvolu dok reže put kroz srce kamena – tamo počinje Vražji prolaz.… 
Valletta – „muzej na otvorenom“
Razmišljajući već neko vrijeme koja će država biti sretnica kojom ću, na popisu onih koje sam dosad posjetila, zaokružiti broj trideset, negdje u primislima vrzmala mi se Malta. Nisam znala ni samoj sebi objasniti zašto, a kamoli onima koji su me pitali. Bitno mi je bilo tek naći se u zemlju u kojoj dosad nisam bila i s koje želim skinuti barem jedan od velova tajanstvenosti kojom je obavijena.
U Bosni, tamo gdje zemlja još diše glasovima starih vremena i gdje rijeke ne teku samo svojim hukom, nego i pričama, nalazi se Una. Njezino ime zvuči kao pjesma, krhko i moćno, jednostavno i duboko – Una, jedina. Ali ona nije samo rijeka. Ona je povijest, mit, granica, dom i sudbina.… 
Negdje krajem 1991., iznenadi me jedan telefonski poziv. Na drugome kraju je Vlado Duić …novinarska legenda iz starih vremena. Bile su mi dobro poznate njegove reportaže iz “Starta”, „Plavog vjesnika“, Vjesnika u srijedu“, magazina koji su pobudili moju znatiželju za novinarstvom. Isto tako bile su mi dobro poznate njegove monografije i izložbe fotografija.…