ŠTO JE HRVAT BEZ BRKOVA

Za koji dom je spreman HSK

piše: Emil Cipar
Fra Šito Ćorić glasnogovornik „hrvatskog izvandomovinstva“ (kako ga on sam naziva, dok mu je neki poluslužbeni alibi-naziv ipak malo prizemniji i insajderi znaju kako se radi o Hrvatskom svjetskom kongresu) …napisao je na službenoj web-stranici ove populističke organizacije, kolumnu pod nazivom: Nepotrebna hajka i nepravedna kazna za Šimunića.

Iz te kolumne citiram sljedeće:

-Mi u HSK, jednako kao i ljudi u hrvatskom izvandomovinstvu, u ogromnoj većini taj pozdrav Za dom spremni! shvaćamo i osjećamo upravo onako kako ga je sam Joe Šimunić pojasnio, a zajedno s njime odlučno se ograđujemo od svake pomisli i namjere koja uključuje bilo kakvu mržnju, nasilje, rasizam i slične zle pojave. Ta nijedan dio našega naroda nije tako kozmopolitski usmjeren i prijateljski povezan s tolikim narodima diljem svijeta kao mi izvan domovine. Uostalom, da su Joe i publika na Maksimiru htjeli na bilo koji način uzvikom uvrijediti naše drage Islanđane, uzviknuli bi im nešto drugo na njima razumljivom jeziku.

Ne pokušavam usprotiviti se istinitosti ove Ćorićeve teze, jer pisao ju je učen čovjek, a i samom mi je poznat taj poklič iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski.

Da bi čovjek riječ rek´o.

Možda je Joe Šimunić stvarno …onako ozaren od pobjede nad snažnim Islandom, osjetio spontanu želju otpjevati ariju iz neke opere, a mikrofon  službenog razglasa se tu slučajno našao. Zna to bit …događa se to često na nogometnim stadionima, jer slična je to publika kao i ona u Metropolitenu ili Wiener Staatsoper.

I možda mu je isto tako složno sa tribina odgovorio „Zbor zatvorenika“ od 30 tisuća grla, koji se tu slučajno zatekao. Sve je to moguće, a ako to učeni Šito Ćorić koji je uz to i glasnogovornik HSK napiše, onda ne treba ni sumnjati u to.

Ispričavam se: „Zbor zatvorenika“ je iz druge opere …malo sam pobrkao lončiće.

Multimedijalni event po Ćoriću …bilo bi to što se dogodilo na stadionu. Vrhunski sport, visoka kultura, erupcija adrenalina… sve u isto vrijeme i na istome mjestu.

Ništa čudno!

Ne razumijem zbog čega se svijet buni i brine zbog toga, a nama je samo stalo do gajenja naše glazbene tradicije, a kod HSK je briga o našim povijesnim vrijednostima na prvome mjestu. Samo zbog toga fra Šito Ćorić tako grčevito brani nastup Joa Šimunića i hrvatsko izvandomovinstvo.

Kako bi drukčije moglo biti?

Trenutno se u Hrvatskoj prikupljaju potpisi za referendum protiv ćirilice. Opet nam neki neodgovorni napadaju naše svetinje, naše povijesne vrijednosti.

Želi se zabraniti ćirilica, povijesno hrvatsko pismo.

Nije mi jasno zašto fra Šito Ćorić o ovome šuti. Zašto i sada na stranicama HSK ne stane u obranu ćirilice, jer ćirilica jest hrvatsko pismo. Napisani su na ćirilici brojni dokumenti naše povijesti.

Ne bih ja o tome, jer o tome trebaju pričati učeni ljudi, pa ću to prepustiti redovitom sveučilišnom profesoru s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Mateu Žagaru. On je u Vijencu broj 488 odgovorio na pitanje:

Zašto je ćirilica hrvatsko pismo?

-Najjednostavniji je odgovor: zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi preci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali. Odgovor je zapravo isti kao kad biste me pitali za latinicu ili glagoljicu.

Da se razumijemo, ćirilica nije služila kao neko rezervno pismo, samo gdjegdje, i to u odabranim prilikama, već upravo suprotno, bila je ona u određenim funkcijama dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije. Naposljetku, znamo za ćirilička slova i usred Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća.

Pa ako je odgovor tako jednostavan, odakle onda zazor koji sam spomenuo? Odakle spremnost za odricanje pisma i praga, Humačke ploče, Povaljske listine, Dubrovačkoga molitvenika koji sada slavimo, znatnog dijela franjevačke književnosti (bosanske, hercegovačke i dalmatinske) sve do 19. stoljeća?

Ako baš i ne odricanjem, onda poželjnim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća), nužnim atribuiranjem hrvatska ćirilica umjesto zapadna, a u puku i nazivanjem ćirilice glagoljicom. Osnovni je tomu razlog, rekao bih, koncepcija filologije 19. stoljeća, koja dijelom određuje i današnju.

Dobro je znano da je stvaranje nacionalnih filologija bilo glavni oslonac konstituiranju nacija. A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture. Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno.

Prisjetimo se i kako se hrvatska filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti. U okviru tada oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj. Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke crkve.

Desetljećima smo ćirilicu identificirali gotovo isključivo sa srpskom pismenosti, i čitali smo tekstove pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učili smo to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice i nismo znali, nitko nas tomu nije poučavao, pa ni sami sebe / Nema razumijevanja suvremenoga jezika bez poznavanja jezične povijesti, ni duhovnoga stanja ovog vremena bez osjećaja za duhovne vrednote manje ili više udaljenih razdoblja i prostora.

O ovome glasnogovornik HSK Šito Ćorić šuti. Njegova šutnja govori puno o karakteru ove udruge i o tome koliko je i je li uopće HSK-u stvarno stalo zaštititi hrvatsku baštinu.

Jer ako je urlikanje na stadionu Za dom – spremni! nevina reminiscencija na stvaralački opus Ivana pl. Zajca, a ne zazivanje pogromaškog duha Endehazije, zbog čega je onda staro hrvatsko pismo ćirilica manje važno. Zbog toga što je ona sada službeno srpsko pismo …pa nećemo valjda tako gledati na stvari gospodine Ćoriću.

Onda bi mogli zabraniti i brkove kako ste to sami jako lijepo rekli:

– Uostalom, pa nećemo valja morati brijati brkove, zato što su dvojica najvećih zlotvora u povijesti, Staljin i Hitler, sami izrazito nosili brkove!

I što sad gospodine Ćoriću glasnogovorniče Kongresa? Hoćemo li čuvati našu kulturnu baštinu, ili ju uništavati. Odgovorite! Hrvatsko izvandomovinstvo čeka vaš odgovor kako bi znalo kako se izjasniti na eventualnom referendumu o zabrani ćirilice..

Sudbina povijesnog hrvatskog pisma je u vašim rukama!

A mnogi bi htjeli znati i trebaju li brijati brkove ili ne, jer…

…što je Hrvat bez brkova?