Piše: Martina Budimir
Kamo god se okrenuh prije nekoliko mjeseci, šarenilo! Boje pršte na sve strane, a parole potkrepljuju idiličnu sliku. Uglavnom, spoznah tih dana u kakvoj divnoj zemlji živim.
Ne mislim pri tome na prirodne ljepote, na prekrasne ljude ili neprocjenjivu baštinu. Mislim na divnu zemlju u kojoj bi se svatko poželio roditi jer ovo je zemlja blagostanja. Kako ju drukčije nazvati kada je ovo uspješna i jaka zemlja, zemlja u kojoj ljudi rade i zemlja koja raste. Koje li sreće živjeti u takvoj zemlji!
Ovo nije još jedan tekst o izborima ili o postizbornim pregovorima/prigovorima. Ovo nije kritika jednih ili drugih, kao ni kritika onih koji su već popljuvani bez da im se dala šansa da uopće išta započnu.
Premda je uvod napisan tijekom predizborne kampanje, a sada samo malo izmijenjen, ovo, kažem, nije tekst o izborima. Tekst je ovo o nečemu puno prizemnijem, nečem ovozemaljskom, tekst o nečemu bliskome svima nama. No ipak se nemoguće ne dotaknuti i onih koji su poput bogova ili bar božanstava u nekom svom svijetu, nama običnim smrtnicima vjerojatno trajno nedostupnom.
Reći će netko tko vjerojatno već vidi o čemu ću, pa kako to nije onda tekst upravo o tim ljudima. Eto, nije. Nije jer oni su neka svoja kategorija, brojčano irelevantna.
O koje ću dvije Hrvatske onda? Mediji vrve vijestima o odlasku na skijanje jednog broja naših sugrađana. Svako malo svjedočimo ljudima koji su opremljeni „gadgeterijom“ vrijednom nekoliko desetaka tisuća kuna. Kupuju se cipele ili tenisice u vrijednosti nekoliko tisuća kuna. Nose se torbice čija je vrijednost adekvatna onoj novoga automobila.
Znam, reći će neki, radi se o kupovanju stvari kojima se dokazuje status u društvu, često bez pravoga pokrića, dižu se krediti. Yeah, right! Evo, baš krenuh kupiti pametni sat u vrijednosti većoj od prosječne plaće jer to se mora. Pa neću biti zadnja u selu koja ga nema! Mo’š si mislit’!
U Slavoniji, koja grca u neimaštini, mladi zaljubljeni par sjeda u automobil i odlazi na večeru u luksuzni restoran u Zagrebu, tek onako, došlo im! I čine to kad god im „dođe“. Neću biti licemjerna. I sama sam dva puta sjela u auto i odvezla se u Zagreb na nekoliko sati, ali ne tek onako, nego zbog koncerta omiljenog mi pjevača.
S druge strane, vijesti su pune priča o ljudima koji si ne mogu priuštiti ni najosnovnije, vrlo često upravo u toj zaboravljenoj Slavoniji. Roditelji ne mogu djecu slati u drugi grad u srednju školu, pa ih jednostavno iz iste ispišu.
Baka prijeti da će se ubiti jer ne može platiti ovrhu. Teški bolesnici, koji nemaju dovoljno novca niti dovoljno jaku medijsku kampanju, umiru jer si ne mogu priuštiti liječenje. Osoba s invaliditetom bi trebala preživjeti od 1.400 kuna mirovine i još uz to i ići na liječničke kontrole. Starci kopaju po kontejnerima tražeći boce za povrat kako bi si toga dana mogli priuštiti bar kruh.
Do kada će rasti razdor između ove dvije Hrvatske, između onih koji godišnje daju oko 30.000 kuna školarine za privatnu gimnaziju i onih koji si ne mogu priuštiti niti školovanje u onoj, navodno besplatnoj, javnoj školi?
Do kada će rasti razdor između one Hrvatske koja si može priuštiti i nekoliko putovanja godišnje i one Hrvatske koja čak niti more nikada nije vidjela ili koja djecu vodi na trening u obližnji grad stopirajući na cesti po svim vremenskim uvjetima jer za autobus nema?
Do kada će rasti razdor između onih koji razmišljaju kakav će automobil sa svom živom potrebnom i nepotrebnom opremom kupiti i one Hrvatske koja svakodnevno završava na ulici jer si niti stanarinu ne može priuštiti ili je naivno vjerovala da si može priuštiti svoj vlastiti dom dizanjem kredita?
Jer razdor je već sada toliko velik da jedni ne vide one koji preživljavaju ili uskoro niti to neće moći, a ovi potonji misle da su ovi prvi sretnici tek dio neke urbane legende. Pa zar je moguće da se netko može toliko razbacivati novcem?!
Nisam pripadnica niti jedne političke opcije. Nisam ni, u posljednje vrijeme tako popularna, stručnjakinja koja bi mogla riješiti ovaj problem, smanjiti razdor. Ne znam postoji li uopće rješenje ili smo izgubljeni slučaj.
Znam samo da gubimo previše vremena, pameti i energije na potpuno krive rasprave. Sve vrvi raspravama o ovima i onima, o pravim pobjednicima izbora, prozivanjem da su ovakvi ili onakvi, vraćanjem u prošlost, a sadašnjost, naša budućnost nam izmiče iz ruku.
Do kada?
Martina- do,kad?
Od uvjek sam bio toga mišljenja i ostatajem i dalje pri tome,da je hrvatima jedna jedina donmovina Hrvatska,iseljenicima je ona i Matična,ali kako to dokazati i sami vidite, a vjerujem da ste poput mnogih drugih i osjetili na vlastitim leđima.
Teško se je čovjeku boriti sa slonovima,kada su slonovi veći od čovjeka,ili makar misle da su jači.
Do kad?
Kada ta borba prestane između političkih vodećih slonova i čovjeka,,tek onda bi se mogli nadati svi zajedno,boljim i kvalitetnijim međusobnim razgovornim vremenima,te ugodnijeg ponašanja jedni naspram drugima.