Nova godina u Splitu
tekst i foto: Marijana Šundov
Split, 4.siječnja 2014./ Evo me na splitskoj Rivi. Jutro je i sve …more, palme, ljudi …okupano je suncem. Nakon cijelog tjedna juga i oblaka konačno sunce.
Ispred mene more, otok Šolta, trajekt koji lagano uplovljava u luku, a iza leđa veličanstvena i jedinstvena na svijetu Dioklecijanova palača. ( O tome svojevrsnom čudu od graditeljstva u kojem već sedamnaest stoljeća žive ljudi više idući put.)
Mirno je jutros na Rivi, a nekoliko večeri prije na ovom jedinstvenom prostoru između mora i Dioklecijanove palače prema nekim procjenama okupilo se čak 70 tisuća ljudi.
Posljednjih petnaestak godina doček nove i ispraćaj stare godine u Hrvatskoj se iz domova i restorana preselio na gradske ulice i trgove. Tako je bilo i u Splitu.
Naravno u Splitu – svi putovi vode na Rivu. Sve što se događalo i događa u ovom jedinstvenom gradu – sva okupljanja bilo radi slavlja ili protesta, procesije ili narodne fešte – sve to počinje ili završava na Rivi.
A, ove godine pripreme za Božićno vrijeme i doček Nove godine počele su puno prije. Cijeli prosinac na Rivi su bile „kućice“, a iz kućica se nudilo obilje – domaći proizvodi Slavonije i Dalmacije – pancete, kuleni, med, kolači, vino…prigodni darovi poput knjiga, svjetlucavih ukrasa i vjenčića, jastuka napunjenih lavandom …
Za one koji su se umorili od razgledanja, ogladnjeli ili ožednjeli bili su spremni štekati sa kuhanim vinom, kobasicama, pivom, sendvičima, slanim srdelama …
Nedaleko od Rive na prostoru starog „Hajdukovog“ stadiona smjestio se luna park. A, ponuda …za svakoga ponešto i za djecu i za odrasle …autići, vlakovi i tobogani …uzbuđenje i adrenalin. Mene je oduševio bazen u kojem su u velikim prozirnim plastičnim „balunima“ prevrtala djeca.
O, da mi je ponovo biti dijete i prevrtati se na sve strane na vodi. A, na početku luna parka smjestio se dućan slatkiša – šećerna vuna i mnoštvo bombona u staklenim teglama.
Svuda okolo čarolija od zvukova, pokreta i okusa. Tako je bilo i u toploj ( oko 10 stupnjeva) silvestarskoj noći.
Posebnu pažnju privlačio je golemi videozid od morske vode, širok pet, a visok tri metra. Pumpe su ispumpavale morsku vodu između Matejuške i Rive i tako radile vodeno platno nalik slapu na kojem se direktno projicirala slika s pozornice.
A, na pozornici, sve od sebe za dobar vedri ugođaj davali su Gibonni, Dino Dvornik Tribute Band i glazbena skupina Mjesni odbor. Ipak za veselo raspoloženje najzaslužniji su bili sami Splićani, mnogi su plesali, nazdravljali sa čašama vina i šampanjca, pjevali …
Uvijek me očaravala ta sposobnost ljudskog duha da se nada i vjeruje u bolju budućnost. Novogodišnja noć idealno je vrijeme za simboličko ostavljanje loših navika i početak novoga i sretnijega.
Pomislim kako sam često u prošlosti tako i sama sebi govorila „ u novoj godini više ću vježbati, više ću se posvetiti obitelji, više ću se radovati …“
Sada pri dočeku ove nove godine to nisam napravila. Ne zato što nemam planova ili sam se potpuno oslobodila štetnih navika …nego zato što sam naučila kako je jedini trenutak u kojem živimo i nešto možemo napraviti onaj sadašnji, trenutni.
Ne u idućoj godini, nego odmah. Trebamo sada u ovom trenutku tražiti puninu, biti prisutni. U skladu sa sobom svjesni toga kakvi jesmo. U skladu sa svijetom oko sebe. Kakvi smo mi tako je i sve oko nas. Duša sama sebi daje horizonte. Ako smo unutar sebe mirni – pomireni sa sadašnjošću tada doista živimo.
Ovo ne znači kako smo uvijek sretni i zadovoljni, naravno, sudbina svakog čovjeka je i patiti, biti nesretan ili bolestan, ali prihvaćanjem toga što trenutno jesmo shvatimo kako smo i nešto više od toga. Patnju moramo prihvatiti da bi je prerasli.
Kada prepoznam kakva sam postanem svjesna toga kako je to samo ljudska emocija, a ja sam nešto više.
Zato sam sebi u novogodišnjoj noći samo obećala kako ću se potruditi više biti svjesna, nema ništa od okrivljivanja sebi ili drugih ma koliko to opravdano bilo.
Obećala sam sebi kako ću se nastaviti truditi biti upravo čovjek – netko tko je na zemlji, ali nije samo od zemlje – Božje dijete.