MISTIČNI TUNEL

Tekst: Marko Sladić ČRČKARIJE
Japanci, Turci, Francuzi, Englezi i još poneki narodi u svijetu izgradili su podmorske tunele za neke svoje potrebe. Kada bi bio u funkciji, i mi bismo se danas mogli pohvaliti jednim takvim tunelom, ali sama činjenica kako ipak postoji u bilo kakvom stanju, daje nadu kako bi ga se moglo ponovno oživjeti. To, što danas stoji zapušten s tisuću rupa po sebi koje će sve više početi propuštati, baš nikome nije od koristi.Još uvijek, zasigurno, ne vjerujete kako je ovo, o čemu pišemo i znamo, istina. Zato krenimo! Upoznat ćemo vas i s Lukom, otkačenim pustolovom, koji je nedavno otkrio i istraživaojedan krak našeg podmorskog tunela.Tunel se nalazi u zaljevu grada Bakra i spaja lijevu stranu obale s desnom. Izgrađen je, sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, od ogromnih betonskih cijevi, a glavna namjena, sve do polovice 90-ih, bila mu je prebacivanje ugljena, s pristaništa bulk carriera na drugu stranu gdje se nalazio veliki plato s koksarom i visokim crveno-bijelim dimnjakom.

Danas, od te teške industrije koja je zauvijek uništila ovaj primorski gradić, nije ostalo ništa. Koksara je razrušena kao i dimnjak koji je, navodno, trovao okoliš sve do Slovenije pa čak i dalje. Osim razrušene koksare, od svega je ostao još i ovaj podmorski 500-metraš.Njegovo izvlačenje bilo bi astronomski skupo pa ga je najjednostavnije bilo ostaviti u moru. Ulazi su, i s jedne i s druge strane, zatvoreni, išarani su grafitima i zatrpani smećem, a unutra!?

Unutra su mrkli mrak i tišina. Smatram kako bi se sve to vrlo lako moglo promijeniti ukoliko bi ga se pretvorilo, npr. u muzej ili barem u podmorsku šetnicu koja bi stanovnicima kratila put s jedne na drugu stranu zaljeva dok bi turistima to bila posebna atrakcija.

Na strani tunela, koja se nalazi u podnožju brda, postoji krak koji vodi na sam vrh brda. U tom dijelu tunela, bio je Luka i baš nas zanima što će nam on otkriti o ovoj ostavštini nekadašnje jugoindustrije. Tamošnji stanovnici nisu previše riječiti kada je u pitanju ova tema. Sve je nekako tajnovito i mistično, uostalom, takvi su i ostali podzemni tuneli kojima je išarano cijelo podzemlje grada Rijeke i okolice.

Često lutaš našim podzemljem, no što te navelo na ulazak upravo u ovaj tunel? Kako si uopće saznao za njega?

-Pozdrav! Vjerujem kako svatko u svom životu ima neki hobi koji ga ispunjava i prinosi unutarnjem zadovoljstvu dok se istovremeno, na neki način, ponosi njime. Ja sam se, po prvi put “spustio u podzemlje”, tamo negdje, početkom osnovne škole.

Otad, moja znatižalja nije prestala. Uvijek, kada saznam ili pročitam nešto novo, što je u dometu mojih interesa, odlučim  to i osobno istražiti. Što se tiče područja grada Rijeke i okolicepa čak i susjedne nam Slovenije, mogao bih reći kako sam mnogo toga obišao (pritom mislim na podzemne komplekse).

Za ovaj sam tunel čuo sasvim slučajno prije nekoliko godina, ali nisam baš povjerovao naslovu “Postoji tunel koji spaja Kostrenu i Bakar”. Nije me uopće zainteresirao, ali šetajući svog psa, jednom prilikom po nepoznatom terenu, naišao sam na ulaz dimenzija 4 x 2 m (širina x visina). Taj mi je prizor odmah prizvao u sjećanje spomenuti naslov. Uvijek spreman na istraživačke pothvate, upalio sam lampicu i krenuo u tamu.

S koje strane si ušao u tunel? Je li ti bilo jezivo u onom potpunom mraku i tišini?

–U tunel sam ušao s kostrenske strane, tj. u podnožju brda na strani Kostrene. Hodajući unutra, pretpostavljao sam kako ću izaći iznad Bakra, ali ono nesigurno “tko zna”  nije mi napuštalo misli. Mrak, tišina, vlaga i hladnoća, glavne su karakteristike grobnice pa tako i svakog podzemnog tunela koji dugo vremena stoji zapušten. To je ujedno i čar ovakvih ekspedicija jer ne znaš na što ili na koga možeš unutra naići, stoga bih osjećaje straha i jeze, prije svega, nazvao adrenalinom.

Prema tvojoj procjeni, koliko bi mogao biti dugačak krak tunela i koja mu je mogla biti svrha?

–Tunel je otvoren i s jedne i s druge strane, a na gornjoj strani, svakih stotinjak metara ima nekakve otvore, pretpostavljam za zrak jer se kroz tunel transportirao ugljen-koks. Utunelu se, na jednom njegovom djelu, nalaze željezna vrata koja nije moguće otvoriti jer su zatrpana s druge strane. Unutra sam često naišao na smeće i koks. Smatram kako je interesantno spomenuti i to kako unutrašnji teren tunela nije samo ravan već djelomično ide uzbrdo.

U prvome dijelu, tunel se postepeno penje uzbrdo i neposredno je ispod površine zemlje. Zatim se dolazi do ravnoga dijela koji nije dugačak i tu tunel prestaje pratiti površinu te ulazi pod zemlju (prema mojoj procjeni, prilično duboko, na bakarskom dijelu, u odnosu na brdo).  Nakon ravnoga dijela, teren postaje sve strmiji nadolje.

Tu bih napomenuo kako nije lako lako hodati jer je na nekim djelovima šljunak te se, uz strm nagib, vrlo lako može poskliznuti, stoga oprez svima koji će se odlučiti ići mojim stopama! Ovo se, pogotovo, odnosi na izlaz iz tunela na bakarskoj strani jer se nalazi točno na jednoj litici, neposredno ispod pruge. Teško je procijeniti dužinu ovog tunela. Ja bih mogao reći kako se radi o dužini otprilike od 800 metara.

Tunel je bio namijenjen transportu ugljena-koksa prema Bakru, odnosno iz Bakra. Na strani Kostrene, na sam ulaz u tunel, vjerojatno su dolazili kamioni zbog utovara ili istovara. U tunelu je, zasigurno, postojao i nekakav transporter za ugljen, poput kakve pokretne trake, koji je demontiran nakon zatvaranja koksare.

Jesi li naišao na koju babarogu ili neku drugu beštiju? Navodni svjedoci, puni su svakojakih zastrašujućih priča :).

–U ovakve pustolovine nikada se ne smije ići sam, a ukoliko nema baš nikog s istim interesom, potrebno je reći nekome o svojoj planiranoj lokaciji i planiranom vremenu povratka. Ispod zemlje nema mrežnih signala, stoga si prepušten samome sebi. Ovaj je tunel napušten. Nema žive duše ni u njemu, ali ni okolo njega, a kako su u mraku velike oči, nerijetko se ukazuju svakakve prikaze :). Također, kako područje nije šumovito, prohodan je i teren izvan tunela.

Hvala ti puno! Za kraj nam još reci nešto o tvojim budućim ekspedicijama. Što planiraš istraživati?

-Moji planovi ovise o budućim saznanjima i informacijama o novim lokacijama. U planu mi je obilazak podzemnih vojnih utvrdi koje su, daleko od grada i ljudi, tj. negdje u šumama i planinama, već polako zaboravljene i do kojih treba tek pronaći put. Posjet nekima od tih objekata nije moguć u svim godišnjim dobima zbog određenih opasnosti. Također, neki su od tih objekata poplavljeni i tko zna hoće li ikada više nečija ljudska noga kročiti u njih prije no što se uruše sami u sebe.