I štošta nešto se ja sjećam i te uspomene me jako rastužuju
Cvergla Crčkarije
Kada vam je tata rodom iz Ćićarije, a njegova sva uža familija na Ćićariji, onda je to nekako značilo kako Cvergla, djelić svojih školskih praznika, provodi u Istri. Barem je tako bilo u mojoj kući. I tako sam, kroz svoje djetinjstvo, pratila “razvoj” istarskog sela. Iako je riječ o jednom selu, gotovo istu sudbinu dijele mnoga sela po Istri (i Hrvatskoj). Zanemarimo sada”beba-razdoblje”, o njemu ne mogu reći neku suvislu jer mi najranija sjećanja sežu tek u 1971.- 1972. godinu.
Sjećam se obrađenih polja oko sela, štale s dva konja, tri do četiri krave, magarca, možda i pokojeg telčića (tada je selo imalo i “miris po selu”). Sjećam se kako se “kuhalo prascen” jer su prasci jeli kuhanu hranu.
Krave su se vodile na pašu, a zatim na vodu na drugi kraj sela. Tijekom dana, stariji bi ljudi sa zdjelicama dolazili k nama po mlijeko. Sjećam se kako sam, kao gradski vunderkind, nastojala izbjeći kokošja govanca kojih je bilo na tone (jer bilo je kokoša, i pijetlova, i pilića, i svega! I sve je to trčkaralo po svud). A u selu je bilo mnogo djece, što onih koji žive tamo, što onih poput mene – u posjeti rodbini.
Nekoć, pričao mi je tata, u tom je selu bila škola puna đaka, a ja se sjećam prazne školske zgrade jer su djeca “korijerom” išla u školu i nazad u susjedno mjesto. Koliko sam se puta vozila kolima, grabljala, nosila marendu barbi koji je kosio…
Danas su u štali dvije krave. Nema više ni konja ni magarca. Čini mi se kako je u selu samo još 1 (slovima: JEDNA) krava. Ne kuha se više prascen jer – prasca nema. Sada, s kamiončićem dolazi mesar nekoliko puta tjedno.
Tu i tamo, pokoja zatvorena kokoš (ptičja gripa!). Kod ulaska u selo -polja, uglavnom neobrađena, samo ih je nekoliko uredno pokošenih. Jugoistočno od sela – polja supotpuno zapuštena. S treće strane sela – isto tako.
Nema korijere koja vozi djecu u školu – nema djece. Kada god dođem tamo, u razgovoru saznam kako je netko umro (djeca su mu van sela i ne kane se vratiti, pa je kuća prazna). Nekako mi je postalo teško dolaziti jer se uvijek vraćam tužna.
Bože, koliko sam se tamo naigrala skrivača, pogotovo 70.-ih dok je bilo puno djece. Trešnje – definitivno su bile najbolje trešnje koje sam ikada jela, slatke, tvrde, krupne. Pola ljeta, provela sam na trešnjinom stablu. Nakon kiše hodati bos po potoku – koji gušt! Imala sam malene grablje za velike radne pobjede :)).
Imam ja i nekih drugih sjećanja – škorpiona na zahodu, skakavca koji me štipnuo za prst,teške i velike stonoge koje hodaju po plafonu pa padnu, po Murphy-evom zakonu, upravona krevet u koji se taman spremate leći. Sjećam se i jedne situacije prilikom povratka kući, ja (magarac na prvom mjestu), čavao i daska (kada vam čavao uđe kroz japanku što(hvala bogu) ne osjetite pa vučete i dasku za sobom).
Sjećam se i toga kada me bratić posjeo u štali na magarca (sigurno smo se bavili nečim korisnim :)) te je namjernonapravio neku pizdariju (ni dan danas ne znam što) nakon čega je uslijedio moj direktni ulet u kravlje govno.
Sjećam se kola punih sjena, mene na njima, i konja kojeg je nešto prestrašilo pa je pola sela trčalo po polju za pobješnjelim konjima koji su vukli kola sa sijenom i Cverglom. Mojeg uleta u rupetinu punu kopriva.
Pari i pari cipela koje sam potrošila u dva tjedna spuštajući se, u čučnju, s jednog od onih sivkastih brdašaca od lapora ostavljajući iza sebe svjetle tragove. Platnenih cipelica iz Trsta koje su doživjele punih pola sata jer sam uspjela naći jednu jedinu lokvu u cijelom selu (ali dubine dvadesetak centimetara) pa je cipela ostala unutra.”
I štošta nešto se ja sjećam i te uspomene me jako rastužuju. Spominju me kako i ja starim dok selo nestaje. Neki budući klinci neće doživjeti istarsko selo kakvog ja pamtim. Dođavola! Opet sam se rastužila.