Riječ-dvije iz uvoda “Veseli se Posavino” u organizaciji berlinskih Brođana
Foto, tekst, obrada i izvedba: Emil Cipar i Sonja Breljak
Gdje je Posavljacima sad kuća, gdje mjesto u kojem će udomiti svoje goste, gdje su plodne njive i šljivici, gdje prela i igranke… gdje je crkva u kojoj će se Bogu pomoliti, a poslije mise uz zvuke šargije i kolo zaigrati!?
Eh, život je to. Ne uvijek lagan i lagodan. I kora kruha često je tvrda.
Odlazili su Posavljaci oduvijek u svijet. Često sa zavežljajem u kojem je friška pogača, pečeno pile i satljik rakije u boci od kokte, onako …u boci začepljenoj tekunom …za one koji nisu iz Posavine,pojašnjenje …tekun je klip od kukuruza nakon što je s njega orunjeno zrno.
Odlazili su Posavljaci u svijet koji nikada baš sasvim nije postao njihov. Ustručavali su ga se, zazirali. A znao se i on, taj svijet i smijati njihovom govoru i običajima. Nisu nikada za to posebno marili. Znali su oni gdje je njihov svijet, gdje njihova šljiva i njihova starica majka koja ih željno čeka.
Sve što Posavljak misli i osjeća on to i opjeva, pa tako i čežnju za rodnim krajem:
Od Brčkoga do Dervente
leži zemlja meni mila
sve od Sane do Doboje
bosanska je Posavina
Ali, posljednji rat odgodio je povratak Posavljaka u njihovu voljenu Posavinu na neizvjesno. Do tada …rasuti po cijelom svijetu, pokušavaju sačuvati svoju Posavinu od zaborava. Priredbe kao što je ova najbolja je prilika za to.
Na njima Posavljak može biti to što on jest, može se družiti s ljudima koji misle i osjećaju jednako, jer:
Tvrda je kora kruha,
Ako ga tuđa ruka nudi
I nećeš naći željenog sluha,
Kada ti srce za nečim žudi.
Možda i nema više one kuće negdje između Orašja i Dervente. Šljivik i njivu obrasla je šikara, ne čuje se šargija na Bijelom brdu nit se iz Koliba Gornjih čuje ojkavica. Crkve posavske, dijelom obnovljene, okupljaju vjernike jednom godišnje.
Rasulo se posavsko stado po cijelome svijetu a majka Posavina još uvijek čeka. No, znamo kako će se ipak jednoga dana vratiti pod onaj dio neba koji pripada samo njima, jer:
Nadamo se opet sreći
da će pjesma opet teći
da će isto k’o nekada
zvonit zvona sa Plehana?
Gornje stihove napisali su Posavljaci Zdenko Gudelj i Joso Špionjak. Joso Špionjak svoje radove objavljuje i na „Hrvatskom glasu Berlin“. Njegova je i pjesma „Starica iz Bosanske Posavine“ koja u stihovima donosi čežnju za rodnim krajem.
Kad vjetar odnese kletvu,
Te crne nevolje dogori svijeća,
Pohitaj spremno u žetvu,
Tamo te čeka sreća.
Kad uho čuje zvona,
Te lice umije rijeka Sava,
Skuje se čvrsta spona,
Što nikad ne jenjava.
Jesi li rodila njivo,
I ti voćnjače stari?
O tome čovjek je snivo,
Štujući ove čari.
Bose su noge čvrste,
Rodna ih gruda nosi,
Ponos te ljudske vrste,
S vremenom teškim se kosi.
Vjera u život i u Boga,
Zakon je stari bio,
Narod se držao toga
I drugo nije htio.