DORUČAK

piše: Marija Kukić
Slušam jednog jutra kako jedna majka pita svoje đake:

„ Marko, što želiš za doručak?“

„ A ti,Petra?“

„ Želim namaz od  lješnjaka i čokolade“.

„ A ja kruh namazan paštetom. I još želim one fine pureće hrenovke punjene maslinama ili sirom.“

„ Ja bih radije parizer od pilećeg mesa.“

„ A što ćete popiti?“

„ Ja bih coca-colu.“

„ A ja sok iz tetrapaka.“

„ No, no,  imam fini prirodni sok. Sada ću vam ga nacijediti. Ili, možda biste željeli šalicu toplog, domaćeg mlijeka? Baš jutros mi ga je donijela susjeda Danica.“

„ O, ne, ne, ne želimo ga!“

Tako bi se natezanje s doručkom oduljilo u nedogled da nisu Marko i Petra morali u školu. Nije im preostalo mnogo vremena pa ih je mama „sprtila“ u auto i odvezla do škole udaljene jedva stotinjak metara.

Eto tako otprilike započinje jutro Marka i Petre. I mnoge druge današnje djece.

A u moje vrijeme? Nisu prazne priče kada se kaže da je sve bilo nekako drugačije. Bolje? Lošije? Tko zna! No, sve je bilo puno teže. I zdravije!

Nije bilo ni paštete, ni salame, ni hrenovki, ni namaza, ni margarina,  ni mesnih narezaka… Jelo se uglavnom ono što si mogao naći u kući, što je rodilo u polju, vrtu, voćnjaku, što je trčkaralo, raslo, uzgajalo se u seoskom dvorištu.

Jako bih se radovala kada bi otac otišao u grad jer sam znala da će u papirnatom fišeku donijeti par, ili možda dva, lovačke salame. Bilo je u njoj više slanine nego mesa, ali bila je fina i ukusna. Njam, njam!  Tko bi od današnje djece i probao ovakvu salamu?

I ja sam prije polaska u školu morala doručkovati. Putovanje biciklom ili pješačenje do udaljene škole bilo je naporno i iscrpljujuće. Doručak se nije smio preskočiti. Tada nije bilo ovih današnjih „kerefeka“,  a nije bome bilo ni električnih ni plinskih štednjaka, a pogotovo ne mikrovalki. Peklo se i kuhalo na štednjaku na drva.

Sjećam se kao da je bilo danas …

Moja brižna majka uvečer bi pripremila „odlagu“. Nije bilo kockica za potpalu, nije bilo novina ni papira nego se vatra „odlagala“ slamom i triješćem ili suhim usitnjenim grančicama. Dakle, mama bi uvečer sve lijepo pripremila da ujutro može vatru naložiti i meni doručak zgotoviti. A što je ona za doručak pripremala?

Uvečer bi ogulila krumpir i ostavila ga preko noći u vodi da ne potamni. Ujutro, još za sumraka, ustala bi se i potpalila vatru. Dok bi se vatra rasplamsavala, a štednjak zagrijavao, mama je krumpir izrezala na fine tanke ploške i stavila na tavicu. Običnu, od dima pocrnjelu.

Sjećam se. Da bi krumpir bio što prije gotov, majka bi ga pokrila limenim „plehnatim“ tanjurom. Pretpostavljam da odgovarajućeg  poklopca nije bilo. I dok sam se ja pripremala za školu, kućom se širio primamljivi miris pečenog krumpira. O, kako je bio fin! Sita, s doručkom kojega sam obožavala, otišla sam u školu. A  po povratku kući na stolu bi me dočekao topao ručak.

 Razmišljam i sjećam se kako je majka bila brižna. Nije joj bilo teško ustati se u praskozorje da bi mi pripremila doručak. Nije joj bilo teško ložiti vatru koja se često nije htjela ni rasplamsati, nije joj bilo teško ustajati se prije svih jer je znala da će joj dijete cijelo prijepodne provesti u školi. To može samo majka!

Često sam se pitala:

 „Kako bih ja postupila da sam bila na njenom mjestu? Da li bih bila toliko požrtvovna i brižna? Da li bih se mogla ustajati tako rano i lijegati tako kasno?“

Odgovore na ova pitanja još nisam pronašla. Možda zato što su moja djeca ipak  odrastala u nekim drugim i drugačijim vremenima. I  ja sam živjela u drugačijim uvjetima. Nisam bila u situaciji  kao moja majka. Ipak sam živjela, radila i djecu othranjivala u puno boljim vremenima.

Danas, kada nje  više nema, ova slika često mi se nađe pred očima, a miris, na tavi pečenog  krumpira i danas osjećam u svojim nosnicama. Bila je najbrižnija mama na svijetu. Ona nije učila iz knjiga, ali je dobro znala lekciju:

 „ Doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem, a večeru daj neprijatelju!“