IZLOŽBA IRME MARKULIN U PROSTORIMA EVANGELIČKE CRKVE
tekst i foto: Sonja Breljak
Rođenjem Banjalučanka, likovnim obrazovanjem …Zagrepčanka a umjetničkim i životnim izborom …Berlinčanka …to je naša mlada umjetnica …28-godišnja Irma Markulin. Prošle smo godine propratili njen izložbeni, diplomski rad, kao završnicu Umjetničke škole. Sin Noa napunio je dvije godine a mlada mama već je odavno u velikim planovima, novim projektima. Nedavno je, kao jedna od deset umjetnika, predstavljala mladu njemačku umjetničku scenu na sajmu umjetnosti.
Mi se odazvasmo Irminu pozivu na predstavljanje izložbe naziva „Adam i Eva, Eva i Adam“ u uredu evangeličke crkve, Kirchenforum, okruga Mitte na adresi Klosterstrasse 66. Riječ je o izložbenom postavu koji ostaje u vlasništvu evangeličke crkve. U fokusu su likovi Adama i Eve kojima je autorica dala i suvremeni antipod, realne ljude iz svakidašnjeg života.
Kako je došlo do ove izložbe?
-Imala sam priliku upoznati doktora Hoeckera, superintendanta evangeličke crkve za okrug Mitte. Oni su saznali da sam umjentica. Željeli su za svoje prostorije nešto posebno. A ja sam htjela obraditi jednu temu koja me zanima. Odrasla sam uz crkvu i kao dijete sam gledala kako je motiv Adama i Eve bio uvijek različito interpretiran.
Uvijek je prikazivao jedan ideal. Sad kad se događa puno toga u crkvi, kad mnogo ljudi možda i sumnja u neke vrijednosti, ja sam zamislia da bi bilo dobro ovu temu Adama i Eve predstaviti kao mlade ljude, kao ljude koji su hippi, imaju slabosti i dobre strane, da je multikulturno, da temu oživim. Prve dvije slike su nastale na osnovu Dürerove slike iz 1560. godine. Prikazuje idealiziranu ljepotu, to su modeli savršeni u proporcijama, ljepoti toga vremena. To pokazuje neku, za mene, nestvarnu, lažnu ljepotu. Danas je ljepota nešto sasvim drugo. Htjela sam prikazati moje prijatelje, s njihovim ne samo vanjskim proporcijama, nego da se vidi i njihova fizionomija, da su to ljudi iz Italije, Portugala… da se spuste na zemlju, da se ponište kanoni koji uvijek idealiziraju.
Što su rekli naručitelji slika?
– Mislim da su bili iznenađeni kako sam se hrabro pozabavila s temom , da sam koristila takve otvorene boje za ljudsko tijelo, lice. Zlatna pozadina prikazuje renesansu, ideal iz Biblije, koji se povezuje s nečim uzvišenim. Slike su načinjene u formatu 60×1,80, koji nije uobičajen, iza slika je osam mjeseci rada, od rada s modelima, do dobijanja odgovarajuće boje. Modele sam pozvala u atelijer. Pozirali su najprije goli, portretirala sam ih najprije tako da bi se ovdje pojavili odjeveni, to je trajalo dva dana. Po osnovu toga snimljenoga su nastale slike. Ove slike pokazuju ljudsko tijelo u povjesti crkve. Postavlja se pitanje, zašto su modeli, Adam i Eva iz 16. stoljeća, bez odjeće a danas su sa odjećom? To je isto pitanje koje se tiče i crkve danas. Željela sam reakciju, da se postavi neko pitanje. U Sikstinskoj kapeli su naslikani likovi, goli. Postavlja se onda pitanje zašto je neobično, ako se danas u crkvu dođe u mini suknji? Slike koje su u crkvi, na njima su goli ljudi to se tako mora vidjeti. Voljela bih ovako nešto izložiti u crkvi i da takvo nešto izazove debate.
Što dalje, kakve planove imate?
-Na Kunstmesse u listopadu sam osvojila drugu nagradu. Nagrada je bila novčana i sad mi to omogućava dalji rad. Rođena sam u Banjaluci, odrasla u Zagrebu. Ja izvlačim ono to sam doživjela, spajam sa životom u Berlinu. Kod nas je sve bilo ograničeno na masu, na grupu, ljudi nisu gledani kao individue. Pokušavam u Berlinu, koji je poseban grad, dati neki novi smisao mom radu a da zadržim originalnost. U Berlinu sam našla inspiraciju, srž. To je povjest.
Mi uvijek nešto brišemo, stavljamo u stranu. U Berlinu to sve stoji, s tim se živi, grad je kao muzej i ljudi se stim pokušavaju suočiti. Nikada ovako ne bih radila i dobila ovaj stil da živim negdje drugo. Ta provokacija povjesti je nešto što me zanima. Kod nas je zanimanje slikar, malo diskutabilno, umjetnik se promatra kao da je na rubu društva a ne netko tko je intelektualac. Teško je ideje reći otvoreno. Ovdje sam osjetila smisao, dobila odgovor na pitanje što je umjetnost i zašto ja to radim. Moja želja je imati galeriju, koja se bavi, ne političkom umjetnošću ali vidom slikarstva koje stavlja u fokus povjest zemlje. Osnovo je je promjeniti stav kako se na umjetnika gleda. Kod nas još nije zrelo ni tržište, umjetnici su frustrirani i nema proizvodnje. Inspiracija dolazi od provokacije. Ako si prihvaćen kao umjetnik onda imaš i volju da se time baviš.
Ako kažem da ste umjetnik koji nije spreman slikati samo „voće i povrće“ nego drži da umjetnost mora imati odgovornost, sadržavati provokantnu, kritičku notu socijalnog i društvenog stanja, jesam li u pravu?
– Jeste!