LJUBAV I BOL

piše: Sandra Marelja Muić
Prošao je i taj dan.

Ne znam da li se išta toliko iščekivalo kao ponovna obljetnica vukovarske tragedije kako bi  se odigrao još jedan čin na pozornici političkog Nigdjezemlja u Hrvata.

Gotovo je ispalo da čekamo premijeru nekog blockbustera, a vukovarska Kolona sjećanja je ta koja je pod svjetlima reflektora, samo ne na crvenom tepihu nego u moru tuđih suza.

Danima se špekuliralo šta će se dogoditi, koliko kolona, hoće li biti kakav skandal, da li će sve proći u redu?!

Kako li je to krasno za te stanovnike vukovarske kada se njihove goleme tuge jednom godišnje tako en masse sjeti javnost i posjeti ih politički vrh, nakon što se po medijima razvlači kako će šta biti u njihovom gradu i nad njihovom proživljenom patnjom. Je li itko te ljude šta pita? Je li ih pita tko šta dva dana poslije?

Predsjednik kaže da je pobijedila ona dostojanstvena Hrvatska ovaj put jer je sve prošlo tiho i bez podjela u koloni. Mislim da ovdje pobijedio nije nitko, nego da se spomendan jednostavno odradio.

Napeta lica većine vladinih dužnosnika i političkog vrha države koji jedva čekaju da zbrišu kući prije nego se opet nešto desi, a šta to ne zna nitko, stalno upadanje reportera u prijenos da dokažu gledateljima da je sve u redu i ponavljanje u kameru gdje se tko kreće i na kakav ulaz prolazi …samo su još trebali snajperisti kao kod posjeta američkog predsjednika da paze hoće li tko neprikladno trznuti rukom.

Nema tu pobjede nikakve, osim one duševne boli, jer se svakome srce stisnulo na današnji dan. Već ih čujem sutradan sviju ovih šta su u odijelu bili kako naklapaju da to nije bio dan za politička prepucavanja nego za odavanje počasti i molitvu, iako možda ne bi bilo loše da se ukrcao koji bod na čijoj strani u ovo predizborno vrijeme. A to je obično najlakše kada dođe do nečega vanprotokolarnog.

Predstavnici SNS zajedno u koloni sa drugim predstavnicima stranaka; pozitivno, normalno, civilizirano i nadam se da nije samo tako jer je EU priprijetila posljedicama ako bude kakvog rusvaja.

U ovom moru ima suza i drugih nacionalnosti, a patnja je ipak univerzalna kao i ljubav i bol. Dovoljno samo da tijekom prijenosa saslušate nekoliko ljudi iz običnog puka koje reporteri zaustavljaju, pa da shvatite koliko ne znate ništa o tom svemu, koliko je duboka ta  tuga s kojom ti ljudi žive 23 godine već.

Utopio se u tom moru i gnjev i jad i ljutnja i krikovi, ostala je samo nesreća na licima i silno breme kamenja na srcu.

Život ide dalje, ali sa takvim sjećanjima nekad i stoji u mjestu.

Na tom mjestu velike žalosti, mi se žalostimo još i nad time kako se ponašamo i kako međusobno frkćemo jedni na druge.  Kao kolektivna pljuska i ukor u dnevnik  tome koliko smo jadni kad se ovako ponašamo.

U prošlu nedjelju u gledanoj dugovječnoj emisiji hrvatske televizije koja ide u dva popodne, gostovao čovjek koji je svo zlo rata osjetio na svojoj koži zajedno sa svojom obitelji, te kao desetogodišnji dječak proveo 260 dana u srpskom logoru.

Nema ljutnje, nema osvete, nema mržnje, nema krivih riječi, eventualno samo ono – zašto – koje ostane visjeti u zraku i ono –zašto- koje se odnosi na današnje doba i ljude koji se sablažnjavaju pomagati jedni druge, čak i ako su svjesni da u neposrednoj blizini postoji potrebita ruka. Lekcija iz ljudskosti do najzadnjeg kuta Hrvatske.

Rat je najveća niskost ljudskog bića, zapisao je Siniša Glavašević u posljednjim danima života izvještavajući iz nesretnog grada na Vuki.

Mora biti da su najveći oni koji iz rata izađu još viši u svom duhu kao ljudska bića i oni čiji glasovi u kolonama su najtiši.