U SARAJEVO, U SARAJEVO

Naša suradnica iz Kutjeva, Marija Kukić u dva nastavka opisuje hodočašće u Sarajevo i doživljaj susreta s papom Franjom na stadionu Koševo.

tekst i foto: Marija Kukić
Kutjevo-Sarajevo/ Još prije 21:00 sat krenuli smo u petak ispred crkve Rođenja BDM u Kutjevu prema Sarajevu.

Usput smo pokupili hodočasnike u našim filijalama te nekoliko župljana susjedne župe i njihovog župnika. Nastavili smo put prema Pleternici gdje smo se trebali naći s hodočasnicima iz još nekoliko dekanata Požeške biskupije.

Predviđeno je da se putovanje nastavi oko 22:00 sata, no brojni autobusi stigli su sa zakašnjenjem jer su dijelovi cesta u gradu zatvoreni, a da mnogi to nisu znali. Moralo se točno znati ime i prezime te broj osobne iskaznice svakog putnika, podatci o vođi puta, registarski broj autobusa, ime i prezime vozača kao i naziv firme koja iznajmljuje autobus.

Nastavili smo putovanje prema graničnom prijelazu u Slavonskom Brodu. U Batrini nas je dočekalo još nekoliko autobusa pa smo svi zajedno u koloni dugoj 29 autobusa, krenuli dalje u pratnji policije.

Na graničnom prijelazu Bosanski Brod dočekala nas je bosansko-hercegovačka policija te smo uz njihovu pratnju nastavili u koloni put ka Sarajevu.

Naravno, bila je mrkla noć. Kroz prozor autobusa vidjela su se jedino osvjetljena naselja, putujuća svjetla autobusa i reflektirajuća svjetla policijskih vozila.

Pred samim Sarajevom ‘preuzela’ nas je sarajevska policija i dovela nas do samog parkirališta. Smjestili su nas pored samog Koševa na nekoj velikoj ledini.

Nakon kavice iz termosice i doručka iz salvete, uputili smo se prema stadionu na kojemu smo trebali uživo vidjeti Svetog Oca.

Bilo je 5:00 sati ujutro. Na svakih nekoliko metara srećemo policiju koja dežura uz put, a pri ulasku na stadion kontrola je torbi, ranaca, vrećica…

Uz riječi dobrodošlice dobivamo i vodu u bočicama, kartonske kape za zaštitu od sunca, časopis Katolički tjednik i Liturgijski vodič za euharistijsko slavlje.

Na T 16 tj. na prostoru gdje je smještena naša skupina, trava je mokra od obilne jutarnje rose.

Ja sam se smjestila na dio atletske staze, tik uz ogradu. Uz ogradu sam se mogla nasloniti, vidjeti sve što se oko mene događa, ali najvažniji odabir je bio zato što sam znala da će tim putem proći u svojem papamobilu Sveti Otac Franjo.

Polako su počeli pristizati i ostali hodočasnici. Bilo ih je iz svih krajeva.

Najviše ih je došlo iz Splitsko-makarske, nešto manje iz Zagrebačke nadbiskupije, ali se ni Požeška biskupija nije morala postidjeti brojem svojih hodočasnika. Bilo je vjernika i iz katoličkih misija iz inozemstva, iz prekooceanskih zemalja, iz susjednih država, različitih vjeroispovijesti…

Uskoro je stadion bio prepun poput šipka košticama.

Mnoštvo volontera, među kojima je bilo najviše mladih, besprijekorno su obavili svoj dio posla. Nitko nije bio žedan, sve informacije su bile na dohvat ruke. Medicinske ekipe bile su stalno u stanju pripravnosti. I policajci u civilu miješali su se s narodom. Ništa nepredvidivo nije se moglo dogoditi.

Dok smo čekali da predprogram počne, malo smo obilazili prostor oko oltara koji je odisao ugodnom jednostavnošću i zadivljujućom ljepotom. U predprogramu je sudjelovalo nekoliko pjevača, skupina odraslih i djece, proba pjevačkog zbora sačinjenog od zborova iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, molitva krunice.

Uz izvrstan voditeljski par i veliko platno na stadionu, pratili smo i kretanje Svetog Oca od dolaska u zračnu luku i dalje. S nestrpljenjem smo očekivali njegov dolazak na Koševo.

Nije smetalo ni sunce koje je te subote nemilice pržilo. Želja da ga vidimo uživo nadvladala je svaki osjećaj vremenske neugode. I gladi, i želje za snom nakon neprospavane noći …