piše: Marija Kukić
„… Pripremale su se
Još od ljeta
I rane jeseni
Do jeseni kasne,
A onda u blagoj
Maglenoj sjeni
Rastvorile se
U cvjetove krasne …“
(Vera Zemunić – Krizanteme)
Riječ je o cvijetu koji cvjeta među posljednjim u godini, u kasnu maglovitu jesen. Potječe iz drevne Kine, a poznat je još prije Kristovog rođenja. Odatle je prenesen u Japan, a Japanci su se istinski zaljubili u njega. Postao je simbolom Japana. Carska ga je obitelj čak stavila u svoj pečat.
Ponos je vrtlarima, nadahnuće pjesnicima, omiljeni motiv slikarima. Ucrtavaju ga na porculan, oslikavaju na svili …
Naravno, riječ je o krizantemi, cvijetu koji je u Europu prenesen tek u sedamnaestom stoljeću. Ime mu je nastalo od grčkih riječi CHRYSOS – zlatan i ANTHOMEN – cvijet.
A o nastanku ovoga cvijeta također postoji mit koji kazuje kako je nimfa Klitija bila zaljubljena u boga sunca Helija. No, njemu se sviđala Klitijina sestra Leukotoja. Klitija to nije mogla podnijeti pa je proklela svoju sestru koja je ubrzo umrla. Nakon toga pobjegla je u pustinju gdje je, prema mitu, devet dana sjedila i buljila u sunce. Nije ni jela ni pila, a kada je umrla njezino se tijelo pretvorilo u cvijet kojega Grci zovu zlatni cvijet.
Cvijet se baš kao i Klitija tijekom dana okreće prema suncu i prati njegovu putanju. Zato bi simbolika i poruka ovog cvijeta mogla glasiti:
„Cijeli život gledati u svjetlo, okretati se od mraka i pratiti tragove života.“
I dok u zemljama Dalekog istoka ovaj cvijet uživa veliko poštovanje i daruje se kao cijenjeni znak pažnje, u ovom našem dijelu svijeta krizanteme se uglavnom nose na grobove preminulih.
Kada u predvečerje ovih jesenskih dana budemo obilazili grobove naših najdražih i polagali na njih krizantemu ili cijeli buket, prisjetimo se:
„Smrt nije odlazak već prijelaz iz jednoga u drugi život, ljepši i bolji.“
Strah od smrti usađen je svakom čovjeku. I bol, i tuga. Krizantema nije samo cvijet koji rastužuje, već istovremeno i poručuje.
To je – zlatni cvijet jeseni!!!
I zato, svi koji ugledaju ovo cvijeće, svi koji tuguju ovih dana, svi koji pohode grobne humke svojih preminulih, neka se sjete jedne poslovice iz domovine krizanteme:
„ Osmijeh upućen živima bolji je od potoka suza nad grobom pokojnika.“
Lako je to reći, ali vrlo teško i bolno u životu primijeniti. Posebice onima čiji su se mili i dragi preselili iz ovoga u drugi život, vjerujemo – ljepši i bolji.
Neka počivaju u miru naši pokojni, a grobove
neka im krase ovi divni cvijetovi koji ipak nadma
šuju elegancijom drugo cvijeće. Ipak me se jako
dojmila poslovica “Osmijeh upućen živima……”
s kojom bih se ja u potpunosti složio.