IZBJEGLICA U VLASTITOJ ZEMLJI

piše: Viktorija Banić
Zar nije čudno kako su ove izbjeglice organizirane? Kako ima toliko malo žena među njima? Biste li se vi, dok imate u rukama svoje dijete od godinu dvije starosti, prvi naguravali s policijom? Ili bi pričekali dok situacija ne bude mirnija, a do tada se sklonili na sigurno? Čije je to dijete uopće?

Kad su naši prognanici izlazili iz okruženja bili su prljavi, mršavi i sa strahom u očima, a ovi se smiju i mašu? Kad su naši izlazili prevladavali su starci, žene, djeca, gdje su ovdje starci? Ovo im je krajnja životna dob? Biste li vi ostavili svoje, da su ne znam kako stari i bolesni? I to sve njih?

Otkud ljudima u čijoj zemlji pet godina vlada građanski rat tisuće eura za izlazak, kako pričaju? Osim toga, čak i liječnik Sirijac koji se stavio policiji na raspolaganje kao prevoditelj kaže da mu smeta što se među izbjeglicama nalazi veliki broj onih koji uopće nisu iz Sirije, već iz Iraka, Afganistana, Pakistana, Afrike. Tako neki od njih ni ne znaju arapski jezik, misli da  dolaze iz Albanije ili sa Kosova, svi želeći se ovako dočepati zapadne Europe.

I dok oni koji misle drugačije  pomažu, donose i volontiraju i kažu da izgled izbjeglica komentiraju na taj način samo ljudi koji hrane svoj bolesni ego i koji se dobro osjećaju samo kad je drugima lošije, pitanja su ovo koja ovih dana definitivno nadglasavaju sve ostalo u Hrvatskoj i okruženju.

Hrvati su tako, globalno, razvučeni između navedenih dvojbi s jedne, te sjećanja, živih slika ne tako davnih kolona očajnika, naših, s druge strane tuge.

Ministar unutarnjih poslova tvrdio je uporno da je sve pod kontrolom, sve pripremljeno, Hrvatska spremna, svega ima dovoljno – hrane, ležajeva, te ustrajao u tome čak i onda kada su ljudi u Tovarniku vapili za pomoć i ukazivali na pravo stanje na terenu. Drugi ministar, obrane, navodi istovremeno, kako je nekoliko tisuća vojnika spremno ukaže li se potreba za njihovom pomoći!?

Predsjednica traži onemogućavanje prelaska državne granice nekontrolirano, preko njiva, kukuruzišta, preplivavanjem … Ne navodi, pri tom,  kako to uopće izvesti, posebno u roku „odmah“? Bilo je čak nekih iz državne vlasti koji su tvrdili da je to moguće izvesti tijelima?!

Uglavnom, preporuke, savjeti, oprečne informacije, kolizije mišljenja, obilježavaju dan. Već sutradan se najavljuje da je pitanje trenutka kad će promet biti potpuno zatvoren?!

A okruženje? Vlakovi u i kroz Hrvatsku ne voze, na neodređeno otkazani. Brojni granični prijelazi zatvoreni, pojačan stupanj kontrole, ma što to zapravo značilo, u situaciji kad ulazi gotovo 1000 ljudi u sat vremena, na teritorij RH. Jedni dižu još više zidove prema nama i prijete primajući-vraćajući dio izbjeglica, dijeleći packe usput hrvatskim policajcima koji su ih dopratili i čudeći se u čemu vidimo problem pa ti će se ljudi samo provesti preko Hrvatske? Zašto im onda vi ne date da se „samo provezu“ kod vas?

Drugi odvajaju vagone zadnjih pristiglih vlakova i ostavljaju ih na „ničijoj“ zemlji, dok ostatak kompozicije odlazi u noć, vodeći se onom „jutro će promijeniti sve“.

Ima i onih koji ponavljaju da Hrvatska „ima pravo“ povući značajna sredstva iz zajedničkih fondova predviđenih za ovakve situacije i dali bi rado i više od toga samo da izbjeglice ostanu tu gdje sada jesu, zauvijek.

Pa i onih koji govore da će sve izbjeglice koji k njima stignu vratiti upravo u Hrvatsku, bez obzira na to što su na prostor Europske unije formalno ušli kad su stupili na teritorij Grčke. Pa ovih, pa onih…

Moram priznati da teško dolazim do ovakvog razmišljanja, razmišljanja o meritumu, budući sam zapela u ranijem dijelu priče.

Slike kaosa. Volonteri koji pokušavaju nemoguće. Mole se donacije. Svega. Izgleda da su i robne rezerve „pliće“ nego što se mislilo …

Kordoni policije dočekuju na slovenskoj strani granice one koji uspiju doći do tamo. Čekanje satima …

Ako je ovo organizirani prihvat, kako bi izgledao neorganizirani? Kako su mislili kontrolirati, kako službeno evidentirati potpuno nepredvidive rijeke ljudi?

Kako to da nema dogovora, jedinstva, u stavu države, vlasti? Koliko to imamo različitih vlasti? Puno je to više od vladajućih i oporbe. Otkud im pravo na podjelu i razlike u mišljenju, skupljanju bodova, u ovakvoj situaciji?

Osjetih se u tom trenutku kao izbjeglica u vlastitoj državi!

Tko nas to i kako vodi? Što je sa sigurnošću građana, zagarantiranim pravima? Što kad je u pitanju putovanje u inozemstvo zbog liječenja ili recimo unaprijed zakazano održavanje predavanja? Tko to ima pravo ograničiti mi odlazak iz zemlje? Moje.

Ovako lako nastaje kaos, potpuni kaos u kojem u roku samo 24 sata potpuno izgube kontrolu oni koji su pozvani odlučivati? Mada su znali, vidjeli, mjesecima, tjednima, pa danima unaprijed što se događa, kako plima stiže? Podsjeti me na atmosferu prije Domovinskog rata, još i više prije rata u Bosni i Hercegovini …„neće nas …“

I sasvim je nebitno u ovom razmišljanju tko su ti ljudi koji dolaze i iz kojeg razloga kreću na put, kompletan sustav nam je „šaptom“ pao. U trenu.

To je ono što me plaši! O ostalom ću razmišljati kad ovo shvatim.

Strah me onog što je postalo globalno pravilo na ovim prostorima, a to je potpuna nepripremljenost, stihijsko življenje i rješavanje problema kad se dogode, a i onda evo kako. Možda će nekome ovo razmišljanje zvučati idealističko i neozbiljno, ali država postoji zato da vjeruješ u njenu ustrojenost, tj. njena je svrha ustroj. Oblikuješ je izborom i financiraš njeno funkcioniranje. U različitim situacijama. Prvenstveno kriznim. Čudila sam se, čemu toliko spominjanje  problema očuvanja sigurnosti vlastitih građana kad je sve pripremljeno i pod kontrolom? Naivna ja.

Ista stvar na globalnoj razini, na razini funkcioniranja unutar okruženja. Granica je crta s dvije strane. Prava i dužnosti ne staju na crti. Ničija. Mogu imati malo drugačiji oblik i jezik na kojem su zabilježena, ali pravna država unutar organizacije morala bi jednako funkcionirati ili barem slično. Za sve članice. Prava i dužnosti. Nama vješaju na vrat samo ovo zadnje i pri tom smo neka „polučlanica“, vječno u prijelaznom nečemu. Zemlja kojoj se vječno prigovara i prijeti sankcijama, kao nemirnom djetetu! Pa i sad. Kao da su svi ti ljudi s neba pali, pa direktno u Hrvatsku! Ostali dobri, kao i inače …

Dok me dijete upitno gleda i pita kako će završiti ova priča s izbjeglicama, moram priznati da nemam ideje, niti slutnju.

Bojim se samo ponovnog bijega  u kojem bi mi, ponovno, mogli nositi vrećice.