piše: Stjepan Poljaković
Susjed mi je jednom pričao kako je njegov punac prije dvije godine prodao svoju kuću u zavičaju. Kuću je prodao prijatelju iz djetinjstva, po principu pola novaca sada, pola do godine u isto vrijeme.
Dogovor je sklopljen na riječ, bez papira, potpisa, samo uz stisak ruke. Njegov sin nije vjerovao procjeni oca. Bio je toliko drzak da ga je javno osramotio, javno je izrazio sumnju pred svima.
Od toga dana njihov odnos se poremetio. Otac ga se nije odrekao ali je ostala rana, sjena, kamen spoticanja.
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.3Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.“(Ivan, 1-5)
Ovih predbožićnih dana razmišljao sam o vjeri. Koliko osobno i svi oko mene vjeruju u to što se dogodilo prije 2000 i nešto godina?
Nema puno materijalnih dokaza u prilog toga događaja. Imamo 4 evanđelja koja svako na svoj način i iz svoga ugla opisuju isti događaj dopunjujući ga detaljima.
Ivanovo Evanđelje napisano je kao zadnja knjiga Biblije, negdje oko 100. godine nove ere. Pojavili su se oni koji su sumnjali da je Krist bio utjelovljeni Sin Božji , a Ivan je napisao evanđelje iz kojega se to može najjasnije iščitati.
Pitanje svih pitanja je: „To se želi zadubiti u to, tko želi povjerovati u to što je napisano? Tko danas vjeruje u Božja obećanja sa stranica njegove svete riječi ?
Naš Nebeski Otac odlučio je nadahnuti stanoviti broj pisaca svojim duhom da na stranice onog što danas poznamo kao Sveto pismo zapišu sve ono što je njemu kao Ocu bilo važno i na srcu. To je njegova poruka za nas zemljane. Mnogo toga kao zemljani ne možemo dokučiti. Ni apostol Pavao kao otac teologije nije dokučio sve.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!(Kor, 13-12)
Pomirio se s time da će dio istine saznati gore na nebu, ali je vjerom prihvatio istinu o nebu. Vjerovao je u riječ Oca Nebeskoga.
Problem današnjih teologa i kršćana je što riječi Božjoj ne pristupaju u duhu vjere nego s namjerom da je objasne, dokažu njenu istinitost i što je još gore i zločestije, drugome dokažu da su u krivu.
Rade sve ono što Sin Božji nikada nije. Pročitajte treću glavu Ivanovoga Evanđelja! Klasičan primjer filozofiranja. Krist nikada nije filozofirao nego je gledao u srž, u centar, ishodište pojedinca, a to je njegova duša.
Očeva riječ, bilo zemaljska ili nebeska, ima svrhu i važnost. Mnogi, pa i ja, shvatili smo to odrastajući, preuzimajući odgovornost. Danas svi bježe od odgovornosti i traže razloge za sumnju, traže prostor za razvoj svoga egoizma i svoga pogleda na riječ.
Pokušaj osamostaljenja, filozofiranja po svome, ima za uzrok lutanje i gubljenje od – do. Nerijetko završi tragično. Tvrdoglavi ili egoistični sin ili kćerka uporno odbijaju poziv Oca da se vrate:
„A ja sam Efrajima hodati učio,
držeći ga za ruke njegove;
al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.
Užima za ljude privlačio sam ih,
konopcima ljubavi;“(Hoš. 11-3,49
Na uzburkanom moru lađe naših života trebaju sidrište, pojaseve za spašavanje. Za nas kršćane naš Nebeski Otac je odabrao da se usidrimo i spašavamo po riječi koja nam je dana. Konopci Božje ljubavi sa stranice Njegove riječi čekaju sve zalutale, umorne, uplašene. Dajte mu šansu, vjerom se primite za taj konopac i svoju vjeru utemeljite na onome što u Bibliji piše!
Ma koliko nas beznađe obuzelo, sjetimo se iskustava onih koji su kroz stoljeća svoju vjeru temeljili na Božjoj riječi.
Za kraj obećanje proroka Izaije:
»Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.«(Iz.55-1o)
Svim na zemlji mir veselje! Na dobro vam došlo porođenje Kristovo!