piše: Simona Zuber
Ne, ja još uvijek nisam ŽENA. Ja Nju još uvijek tražim, još uvijek je noćima sanjam jutrima pomičem ogledalo ‘vamo tamo, tamo vamo’ kako bih je pronašla…Kako bi mi se osmjehnula.
Tražim ženu u sebi, godinama, no ona još uvijek živi na nekoj drugoj, meni nepoznatoj adresi. Tu i tamo dođe kao nepozvani gost, susjed što traži šećer, sol … I uvijek je daleka, profinjena i odmjerena, predivna i mirisna.
Uhvatim se s vremena na vrijeme kako šetam gradom i tražim je u svakoj, sudaram se sa njima. Pogledom, tijelom, riječima.
Ne. Nisam oduvijek žena. Još sam uvijek djevojka, dijete u tijelu žene. Ona koja žudi postati ženom. Ona koja sumnja u sebe. Ona koja nekad ne zna reći “NE!” Ona koja se boji ali je ovisna o riziku u isto vrijeme.
Ja sam djevojka koja gubi na svakom koraku ali koja poraze dočekuje kao nove priliku, lekcije. Da, ja sam ta.
Ta koja poklanja dio svog srca malo po malo. Gdje god je stigla i kome god je trebalo, jer to rade ‘dobre djevojke’ , zar ne? Vole, praštaju i bore se. Griješe. Padaju i ustaju. U žudnji, u koracima. U ljubavi u riječima. Za sebe. O da, najviše za sebe.
Neka, još je tražim. Još putujem i učim, još posmatram i osluškujem njene korake. Ali tu je, blizu, osjećam je. Miris je u zraku. Djevojka i žena u istom pravcu koračaju, gledaju, mjerkaju, prilaze.
Jedna drugoj dolaze …