MOJE RAZGLEDNICE: Maksimir – drugi dio
teks ti foto: Marijana Šundov
Zagreb, 12.6.2016. – Moja prošla priča o jednom od najstarijih europskih parkova, oazi prirode i mira u buci velegrada, predivnom Maksimiru ne bi bila potpuna bez ove „razglednice“.
Sa zapadne strane park Maksimir nije ograđen, jednostavno sa pločnika zakoračite na jednu od stazica koja vijuga između grmlja i drveća. Ona najšira koju noću osvjetljavaju svjetiljke dovest će vas do Mogile i kipa sokola.
Same ove dvije riječi „mogila“ i „sokol“ meni zvuče tajanstveno i moćno. Riječ mogila ima korijen u starom slavenskom jeziku, a označava gomilu zemlje i kamenja koja se gradi iznad grobova umrlih. A, ptica sokol opjevana je u hrvatskim, domoljubnim pjesmama kao simbol neuništivog nacionalnog bića.
Volim se prošetati do Mogile i zastati ispod, promatrati sokola i igru djece koja često trče uz i niz stube do kipa. Razmišljam o mladim ljudima koji su prije 80-tak godina došli iz svih krajeva tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kako bi svojom nazočnošću obilježili tisuću godina od proglašenja hrvatskog kraljevstva odnosno od krunisanja prvog kralja Tomislava. Što ih je vodilo?
Sjetim se i jednog drugog umjetnog humka koji sam imala priliku posjetiti. Druga zemlja, drugi simbol, druga ideja.
Na bojišnici pored belgijskog Waterlooa od zemlje uzete sa bojišnice podignut je humak sa kipom lava. Spomenik pobjedi saveznika nad Napoleonom i novoj podjeli svijeta. Tamo lav, ovdje sokol. Tamo spomen pobjede, ovdje san o slobodi.
Svatko od nas je sigurno u mladim danima zamišljao kako će postati poznat, napraviti nešto veliko ili novo za čovječanstvo. I ja sam bila takva.
Međutim sada znam – povijest ljudskog roda je sačinjena od rada ruku onih bezimenih ljudi, od svakidašnjeg rada, često dosadnog ali iz kojeg onda nastaju velika djela. Kamen po kamen – zidine, palače, velebne građevine. Sati i sati strpljivog rada dovode do otkrića u znanosti, arheologiji, povijesti…Rijetko se što događa „preko noći“.
Ipak sve počinje od ideje…
Mogila u Maksimiru nastala je 1925.godine povodom obilježavanja tisuću godina hrvatskog kraljevstva. Mogilu je podigao Hrvatski sokolski savez u spomen na III. hrvatski svesokolski slet u Zagrebu, koji je bio održan od 14. do 16. kolovoza 1925. godine, a povodom jubileja tisuću godina od proglašenja hrvatskog kraljevstva. Zamislio je odnosno projektirao Aleksandar Freundenreich, jedan je od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Tijekom dugog života samostalno i u suradnji s drugim kolegama projektirao je oko pet stotina objekata.
Inače veza arhitekta Freudenreicha i društva Hrvatski sokol bila je duga i još od njegovih učeničkih dana. Već je kao učenik 1908. godine stupio u Hrvatski sokolski savez. Poslije je Freudenreich bio član upravnog odbora Matice hrvatskog sokola i Hrvatskog sokolskog saveza, a napisao je i članke o tjelovježbi, gimnastičkim spravama i dvoranama.
„Hrvatsko sokolstvo gradi Mogilu u želji da ostavi i kasnijim pokoljenjima trajan spomenik na one dane kad je trećim svesokolskim sletom proslavilo tisućgodišnjicu hrvatskog kraljevstva“, napisao je Freudenreich.
Mogila je građena od grumenja zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojim se zbio neki značajni povijesni ili kulturni događaj iz hrvatske povijesti. U temeljima humka, u maloj komorici, pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine, časopisi te spomenice svih sokolskih društava koje su sudjelovale u gradnji Mogile.
A, kako je to bilo, ne treba zamišljati jer sve je zabilježeno:
„Dana 15. kolovoza 1925. godine oko napola dovršenog humka Mogile bili su postrojeni predstavnici sokolskih društava s vrećicama zemlje u rukama koju su istresali na humak uz fanfare i pjesme budnice. Posljednju je vrećicu istresao gvardijan iz Knina uz riječi: »POLAŽEM GRUDU SVETE ZEMLJE KOJE SU NOSILE PRVOG I POSLJEDNJEG HRVATSKOG KRALJA«.
Oko humka posađeno je 10 lipa u znak deset stoljeća hrvatskog narodnog života, odnosno hrvatske državnosti“ ( Napomena: izvor internetske stranice Javne ustanove Maksimir).
Zamišljam ovaj prostor prije 80-tak godina. Zamišljam mlade ljude vođene željom da naprave nešto… pošalju poruku.
Sjetim se dijaloga mudrog čarobnjaka Gandalfa sa mladim Frodom u čuvenoj trilogiji „Gospodar prstenova“, kada Gandalf kaže kako ni najmudriji ne vide sve, a na nama je samo da odlučimo što ćemo s vremenom koje imamo.
Što ćeš s vremenom koje imaš? Vrijeme života hoćeš li upotrijebiti na dobro ili zlo. Okolnosti često ne biramo ali svoje djelovanje uvijek. Tko čeka na velika djela prolazi mu život u iščekivanju. Nisu potrebna velika djela. Nekad je dovoljno samo doći, biti negdje, pokazati svojom prisutnošću – ovdje sam. Mi ne možemo puno utjecati na živote ljudi oko nas, ali možemo im ponekad uljepšati dan. Ne mora to biti nešto veliko, to može biti osmijeh ili topla riječ.
Prema vrhu Mogile vodile su uske stepenice, a sam vrh ukrašen je kamenom na koji je trebao biti postavljen brončani kip sokola skupljenih krila kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić. Međutim kip sokola je u ateljeu kipara razbijen kao predznak olujnih vremena diktature.
Ipak …ideja o slobodi je preživjela kroz geste i rad mnogih bezimenih ljudi. Plamen svijeće je sačuvan o čemu svjedoči današnji izgled Mogile.
Sada na vrhu Mogile skulptura sokola raširenih krila krasi humak. Na naglavni kamen Ministarstvo obrane Republike Hrvatske na Dan Oružanih snaga 28. svibnja 1995. godine je postavilo skulpturu sokola.
I ne samo to godinu ranije prilikom obnove 1994. godine, koju je inicirala Družba „Braće hrvatskog zmaja“ humak Mogile obogaćen je grudom hrvatske zemlje koju je blagoslovio papa sveti Ivan Pavao Drugi i to 10. rujna 1994. godine u zagrebačkoj zračnoj luci prilikom posjeta Hrvatskoj.
Vraćene su tijekom obnove i spomen-ploče (na jednoj piše: “925 – Tomislav prvi krune se hvata s njome da kruni ponos Hrvata”), a stavljena je i nova: “1995 – Za ostvareni san Hrvata: slobodnu, nezavisnu i međunarodno priznatu hrvatsku državu. Sokola postavi Ministarstvo obrane Republike Hrvatske”.
Gledam Mogilu, u podnožju na svojim kopljima zastave Zagreba, Republike Hrvatske i Europske unije.
Razglednicu o maksimirskoj Mogili završavam stihovima koji su uklesani na ulazu u park Maksimir iz „Dubrave“ velikog Ivana Gundulića i tako su prigodni:
Oj dubravo slavna ti si
U uresu slobodnome
Lijepa ti si mojim očima
Draga ti si srcu mome.
U veseloj ovoj sjeni
Od česti svih tvojih grana
Povesti je milo meni
Do najdražih mojih dana.