Dr. Fredi Tripović, čovjek je koji impresionira svojim poznavanjem povijesti Boke. Zadivljuje i njegov profesionalni rad, koji je okrunjen izborom za šefa radiologije Opće bolnice Pula.
piše: Snježana Akrap-Sušac
Zvono na vratima u 9.30, točno prema dogovoru, najavilo je dolazak dr. Fredija Tripovića.
Nakon srdačnog pozdrava, uronili u ugodu topline, zaštićeni od prohladnog zimskog jutra, pijemo čaj i jedno kratko vrijeme, kao po dogovoru, šutimo.
Dvoje Bokelja, sjede za okruglim stolom, svatko sa svojim mislima. Brzo smo se prenuli iz te tišine i razgovor je potekao.
Dr.Tripović, osim što je ugodan sugovornik, čovjek je koji impresionira svojim poznavanjem povijesti Boke.
Međutim, mi za početak „odlazimo“ u 1920. godinu i u Pulu.
Štefanija Carletti, Puležanka udana za Korčulanina Roka Milinu, nona i nono po majci, te se godine sele iz Pule za Boku kotorsku. Naime, raspadom Austro-Ugarske Monarhije, Istra je potpala pod talijansku vlast, čiju torturu nono Roko nije mogao trpjeti te s obitelji odlazi. Nisu bili sami, priča dr.Tripović. Pridružuje im se pedesetak obitelji iz Pule i okolice.
To je razlog što se u Boki mogu čuti tipično istarska prezimena: Peteh, Fažo, Lorencin, Grbin, Poropat, Lazarić i drugi. Većina ih se zapošljava u Arsenalu.
Nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1949. godine, neke se obitelji vraćaju, a među njima i nona Štefanija i nono Roko. Ali, majku doktora Tripovića, rođenu u Perastu, ljubav prema Boki i udaja trajno vezuju za naš prekrasni zaljev.
Sudbina se na ovim prostorima Balkana često poigrava s ljudima. Tako raspadom Jugoslavije dio Hrvata iz Boke odlazi u Pulu. Među njima je i dr. Tripović, koji u četrdeset drugoj godini života ostaje bez posla te se 1992. godine, poput nona, seli.
Nije posebice birao Pulu, iako je dio djetinjstva tu proveo. Tražio je, prije svega, posao. Odlučan u svemu, ne srameći se nikakvog posla, u početu je plovio na tankeru kao pump-man, tj. osoba odgovorna za iskrcaj tereta. To je vjerojatno najobrazovaniji pump-man ikada-liječnik, specijalist radiolog!
Kada se javio tadašnjem ravnatelju OB Pula dr.Benaziću, odgovor je bio: „Sutra možete početi raditi.“.
Iako je specijalizirao 1984. i stekao ugled u svojoj profesiji radeći u Igalu, morao se iznova dokazivati. Međutim, ni tu nije pokleknuo, već je svojim predanim radom postao šef radiologije OB Pula.
Ni supruga Vlasta Urban Tripović nije manje uspješna. Njezina je privatna ordinacija za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju uvijek prepuna, a pet stalno zaposlenih viših fizioterapeuta jedva uspijevaju zadovoljiti sve one kojima je terapija potrebna.
Osim toga, silna radna energija dr. Vlaste U.T. pokazuju se u nizu njezinih aktivnosti. Izdvojila bih, kao najznačajnije, osnivanje Lige za borbu protiv reumatizma Županije istarske (po dolasku bila je jedini reumatolog u Istri), koja sada broji preko tri tisuće članova. Ne manje značajno je i njezino liječenje osteoporoze, kao i educiranje ljudi o toj bolesti.
Čudesno je što su bračni par Tripović, uz takav profesionalni uspjeh, našli vremena i za veliki društveni angažman. Još kao zagrebački studenti bili su članovi Društva Bokeljske mornarice pa je dr. Tripoviću bilo prirodno da i u Puli poveže Bokelje. Stoga 1994. g. osniva Hrvatsku bratovštinu Županije istarske „Bokeljska mornarica 809“.
Članovi su svi Bokelji, koji to žele, bez obzira na vjeru i naciju i prijatelji Boke i Bokelja. Iste godine započinje i organizaciju Tripundanskih svećanosti, kao i Bokeljske večeri u ožujku (iznimno, ove godine u travnju). Za proslavu sv.Tripuna bira crkvu sv.Antuna u koju je s nonom Štefanijom kao dijete dolazio. Interesantno je da su njegovi nono i nona živjeli u ulici iznad Arene te su ta prekrasna građevina i dvorište crkve sv. Antuna bili „igraonica“ dr.Tripovića kad je kao dječačić dolazio u Pulu.
Dr.Tripoviću se mora odati priznanje i zbog toga što je inicirao povezivanje ljudi i što ističe da mu je želja sačuvati kako bokeljsku tako i crnogorsku tradiciju.
Gradske i županijske vlasti prepoznale su i prihvatile njegovu težnju povezivanja Istre i Boke. Približavanje narodnih običaja i kulture, recesija je privremeno zaustavila. Trenutačno se ne mogu organizirati ni Dani istarske kulture u Boki ni Dani bokeljske kulture u Istri. Ti su dani bili prepuni kulturnih zbivanja: održavale su se kazališne predstave, izložbe, koncerti, literarne večeri i drugo. Dr.Tripović se posebno zahvaljuje Općini Tivat, koja ih je jedina financijski podržavala.
Također, ističe direktoricu Pomorskog muzeja u Kotoru, gđu Milevu Vujošević, koja je omogućila izložbu njihovih eksponata u Puli (eksponati su samo zbog zemljotresa 1979.g. „napustili“ Muzej i za zagrebačku i pulsku izložbu ). Zgrada Pomorskog muzeja Istre barokna je palača , nekad vlasništvo plemićke obitelj Grguriina iz Istre, a na njoj je i grb te obitelji. To je još jedan primjer migracija na ovim prostorima.
Više puta, Puležani su posjetili Boku i svi su uvijek bili očarani njezinom ljepotom i ljubaznošću ljudi.
Na kraju razgovora, dr.Tripović mi je pričao o svojoj velikoj želji trajnog povezivanja građana Istre i Boke. Naime, kipar Šime Vidulin bi prigodnom skulpturom trajno obilježio suradnju Boke i Istre te se vode razgovori čelnih ljudi Pule i Tivta o realizaciji tog projekta.
Vrijeme s ovako zanimljivim sugovornikom brzo prolazi i tek kad je obližnji crkveni zvonik otkucao dvanaest puta, shvatili smo da su prošla gotovo tri sata od prve izgovorene rečenice.
Što reći na kraju?
Nema mnogo ljudi koji, ne samo da puno znaju, nego su spremni žrtvovati i dobar dio svog privatnog vremena da bi se neke važne stvari sačuvale od zaborava. Takva se predanost i poslu i društvenom angažmanu rijetko susreće.
Zato je vaša dopisnica iz Pule bila počašćena razgovorom s dr.Tripovićem, vjerujući da on ima još puno toga za reći i da to nije naš posljedni razgovor za okruglim stolom.