piše: Igor Matijašić
Trebao je to biti jedan od najznačajnih dana u povijesti Babine Grede, mjesta u Vukovarsko-srijemskoj županiji koje broji gotovo četiri tisuće stanovnika.
U ožujku 2014. na web stranicama OŠ „Mijat Stojanović“ osvanula je dugo očekivana obavijest – stvoreni su svi preduvjeti za ostvarenje školskog sna, izgradnje nove sportske dvorane.
Osigurana su financijska sredstva, na javnoj ponudi izabran je najpovoljniji izvođač koji će učenicima omogućiti da u roku 24 mjeseca zakorače na parket novog sportskog objekta, a detaljno su predstavljeni i svi prateći prostori koji će se moći koristiti.
Krajem travnja na Dan općine i Dan škole pristigao je i tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović te zajedno sa svojim stranačkim kolegom, načelnikom općine Josipom Krnićem i simbolički prerezao vrpcu te time svečano otvorio početak radova na novom velikom kompleksu. Bilo je to godine 2014…
A onda je započela već toliko puta viđena hrvatska priča!
Iskopana je duboka jama koja je trebala predstavljati temelje buduće dvorane, a onda je odjednom sve stalo! Izvođač radova upao je u probleme, tvrtka je otišla u stečaj, a građevinska inspekcija je zatvorila samo gradilište. A jama duboka gotovo šest metara stoji i danas, dvije godine kasnije, i prijeti svima. U međuvremenu je postalo opasno da učenici idu u školu jer je ogromna rupa počela štetiti i školskoj zgradi pa se pronašlo kompromisno rješenje za početak školske godine 2016./2017. – učenici odlaze na nastavu u Županju i Cernu.
Na razne se načine tijekom ovog vremena pokušalo riješiti veliki problem. Obilazili su školu predstavnici lokalnih vlasti, predstavnici Ministarstva, novinari, no stvar se nije puno pomakla od samog mjesta – točnije jame.
I pritom je sasvim nevažno je li sve pokrenuto za vladavine SDP-a ili HDZ-a, je li se negdje, kao i obično, pogriješilo u administrativnim igrama (sve je naslijeđeno od prošle administracije koja dvije godine nije ništa poduzela) i je li dvorana prevelika i preskupa prema kriterijima Državnog pedagoškog standarda. Ono što činjenica jest – čitava će jedna generacija učenika otići iz škole razočarana jer se nadala da će u novoj dvorani konačno zaigrati rukomet ili košarku.
Stvari su, naravno, prekipjele i roditeljima koji su već organizirali prosvjed prije početka školske godine, a za ovaj tjedan najavljuju i novi, kao i mogućnost da njihova djeca ne idu na nastavu do kraja tjedna. Roditelji učenika jednostavno više ne žele da im se djeca odvoze u udaljena mjesta na nastavu, zima je na pragu, a djeca putuju dnevno oko 35 kilometara. Roditelji su siti obećanja, ne vjeruju više nikome i odlučili su uzeti stvari u svoje ruke. U kolikoj će mjeri biti uspješni, ostaje za vidjeti.
Kao i uvijek u svakoj ovakvoj priči, opet će najviše ispaštati oni najmlađi – djeca. Bez dvorane, bez nastave, bez mogućnosti izbora…
I pritom se zaista svi trebamo zapitati kakvu im zapravo poruku šaljemo. Hoćemo li i njih kritizirati ako jednog dana krenu u neka sređenija društva u Europi gdje se ovakve i slične stvari jednostavno ne događaju?
Na kraju svega, kad školska zgrada bude sanirana, a nova dvorana možda ipak dovršena, tko će onim istim učenicima koji su završili školu, a nisu mogli biti u dvorani objasniti kako stvari stoje? I zašto sve nije moglo biti dovršeno davno prije?
Najvažnije pitanje nameće se samo po sebi – hoće li netko ikada snositi odgovornost za sve navedeno?
Ne treba smetnuti s uma ni ono što je mnogima najvažnije – mnogo je novca „bačeno u jamu“, dodatan neplaniran trošak predstavlja i sam prijevoz učenika, kao i buduća sanacija škole.
Možda se upravo tim novcem mogla iskopati jama uz neku drugu školu za temelje neke nove sportske dvorane koju će netko konačno do kraja izgraditi u zadanom roku.
Jer, baš kao što je svima poznato, mnogi učenici diljem zemlje nastavu TZK imaju u uvjetima koji baš i nisu sasvim primjereni za to.
A upravo od nekih od njih očekujemo da jednog dana budu nasljednici Janice, Gorana, Dražena…