piše: Igor Matijašić
Pri kraju jedne iznimno stresne godine koja nam je donijela mnogo toga lošeg, samo ponavljam davno napisane rečenice o svojoj zemlji u budućnosti (kao prilog novogodišnjim željama)…
Želim Hrvatsku u kojoj će ljudi živjeti, a ne preživljavati. Zemlju u kojoj neću susretati ljude kako prevrću po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama ili hranom.
Želim Hrvatsku u kojoj će mladi koristiti karte svijeta kako bi pronalazili odredišta za egzotična putovanja, a ne mjesta na koja će odseliti zajedno sa svojim obiteljima.
Želim Hrvatsku u kojoj će političari shvatiti da nisu najvažnije osobe na svijetu jer za mnoge od njih nitko nije niti čuo, već će pokušati usmjeriti svoju energiju prema potrebama onih koji su im dali svoj glas.
Želim Hrvatsku u kojoj branitelji neće prijetiti i tražiti da se njih pita baš o svemu, nego tek biti ponosni da su imali mogućnost braniti svoju domovinu. Zemlju u kojoj se nećemo i 30 godina nakon rata naoružavati kao da svakog časa iščekujemo novi rat. Zemlju u kojoj rečenicu „Zar smo se za to borili?“ neće izgovarati oni koji se nikada ni za što nisu borili.
Želim Hrvatsku u kojoj će svećenici propovijedati isključivo o vjeri. I točka. Zemlju u kojoj će svi koji se kunu u obitelji (u njihovo ime!) potrebitim obiteljima zaista konkretno pomagati. I uskličnik!
Želim Hrvatsku u kojoj nećemo obrazovanje stalno uspoređivati sa skandinavskim zemljama i iznova započinjati nikad dovršene reforme (ovisno o političkoj opciji na vlasti), nego će učenici provoditi trenutke u školi u skladu s vremenom u kojem žive.
Želim Hrvatsku u kojoj će biti svejedno zoveš li se Stjepan ili Dragan, jesi li obukao rozu ili plavu majicu i je li tvoj (pra)djed bio ustaša ili partizan.
Želim Hrvatsku u kojoj će sportaši svo vrijeme provoditi na sportskim terenima, a ne se u sudnicama pokušavati prisjetiti nekog događaja. Zemlju u kojoj će navijač iz Splita moći prošetati u dresu svoga kluba središtem Zagreba bez da mu se nešto dogodi (isto vrijedi i za navijače iz Zagreba kad odu prema moru).
Želim Hrvatsku u kojoj mediji neće svakoga dana otkrivati nove afere, nego će s naslovnica dominirati većinom pozitivne vijesti.
Želim Hrvatsku u kojoj će se djevojka iz Đakova moći javiti na natječaj za posao u Zagrebu i imati jednaku nadu kao i svi ostali kandidati. Zemlju u kojoj neće preduvjet za određeni posao biti stranačka pripadnost.
Želim Hrvatsku u kojoj će se cijeniti znanje iz bilo kojeg područja, a sposobnost neće biti samo preduvjet da se nešto ukrade. Zemlju u kojoj će se pričati hrvatski, a ne dodvoravati moćnicima iskrivljenim inačicama raznih svjetskih jezika.
Želim Hrvatsku u kojoj će kratica VIP značiti tek ime jednog teleoperatera, a ne biti rodbinska sintagma („veze i poznanstva“) koja otvara sva vrata.
Želim Hrvatsku u kojoj se neće trebati držati ruka na srcu kako bi se dokazivao patriotizam, već će se to iskazivati na puno sofisticiraniji način – moralnim primjerom.
Želim Hrvatsku… (koliko toga stane u ove tri točke!)
I neću završiti svoj popis želja rečenicom kojom učenici obično završavaju slične sastavke – Eto, takvu Hrvatsku ja želim!
Završit ću pitanjem…
Zar zaista tražim previše i nemoguće?