piše: Dijana Jelčić-Starčević
Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj i uranjao u odaju sreće.
Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao.
Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo kao da se vrijeme zaustavilo u očima Mona Lise koja mi se smiješila neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima.
Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak pretakanje njegove ljubavi koju je osjećao duboko u sebi?
Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno.
Prišao si mi prekidajući pisanje. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.
O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.
Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči….strah me je..dođi, vidjet ćeš…sve je pijesak i pjena…šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo ljuvene blizine.
Postao je…