Maja Šiprak
Spavaju misli
u nazubljenim oblacima
i sanjaju obale
rijeke djetinjstva
već davno
natopljene tugom
pomirena
prihvaćam neminovno
vrijeme ne čeka…
a ti
došao si kao
još jedno veselje
plemenito misleći
da ćeš biti i dati
a slutila sam
da kao i mnogi drugi
znaš samo uzeti i imati