Sloboda se ne prodaje za sve zlato
piše: Marijana Šundov
Dubrovnik/25. ožujka 2018./ Gledam zidine, kule i tvrđave, more koje ih miluje, crvene krovove i zvonike, reljef svetog Vlaha s maketom grada u ruci, gledam grad i više od samog grada. Simbol.
“Sloboda se ne prodaje za sve zlato” prijevod je na hrvatski jezik latinskog natpisa „Non bene pro toto libertas venditur auro”, uklesanog u kamenu na tvrđavi Lovrijenac, koja se izdvojena, jaka, ponosna uzdiže na visokoj litici.
Znali su to Dubrovčani, u njihovoj Republici SLOBODA se smatrala najvećom vrijednošću – LIBERTAS, latinska riječ za SLOBODU, bilo je geslo Republike i natpis na staroj gradskoj zastavi. Dubrovačka Republika je među prvima državama u svijetu zabranila ropstvo, donijevši odluku o zabrani još 1418. godine.
Povijest ljudskog roda, na žalost, je povijest nasilja, ratova, osvajanja, vladanja jednih naroda nad drugima i još najgoreg od svega povijest ropstva. Od biblijskih vremena cijeli narodi su odvođeni u ropstvo. Uskraćene su im mogućnosti izbora, učenja, znanja i stvaranja. Bili su uglavnom svedeni na radnu snagu, na teški fizički rad. Cijele generacije ljudi rađali su se i umirale kao robovi. A, sloboda je sama bit čovjeka. Za slobodu se uvijek treba boriti i braniti je pod svaku cijenu.
Znali su to stari Dubrovčani. Opasali su svoj grad zidinama, gradili su zidine i utvrde stotinama godina, intenzivnije pak od 13. do 17. stoljeća, a gradeći obranu svoga grada, uspjeli su sagraditi više od toga – ljepotu. Rijetko kada zidine i utvrde djeluju tako skladno, ljupko, prilagođene prostoru, gotovo bajkovito kao ove dubrovačke. Različite su to građevine, ali tako skladno uklopljene jedna uz drugu, kao da su izgrađene istom rukom u jedan dan, uz glavni zid, debeo ovisno o položaju od 1,5 do 6 metra, tu su čak šesnaest kula, tri tvrđave, šest bastiona, dva ugaona utvrđenja, tri predziđa s nizom, tri jarka, dvije predutvrde – tvrđave…dva pokretna mosta.
Moja miljenica je prava ljepotica – kula Minčeta, najviša točka zidina i svojevrsni simbol neosvojivosti grada. Ovo okruglo, skladno zdanje dovršeno 1464., gradili su mnogi graditelji, među njima i čuveni Juraj Dalmatinac. Gradnja je počela na strašnu vijest o padu kršćanskog Konstantinopolja 1453. godine. Nedostajalo je kamena, pa je propisano tko bude dolazio u Dubrovnik iz smjera Gruža ili Ploča, mora sa sobom donijeti kamen i to kako bi bilo pravedno – u skladu sa svojom tjelesnom građom. Zemljište je ustupila plemićka obitelj Menčetić, koje uz zemljište tako darova i ime tvrđavi.
Izdvojena tvrđava Lovrijenac je pak simbol otpora prema vječnoj suparnici Veneciji odnosno Mletačkoj Republici, gradu s druge strane Jadrana. Venecija je kad god je i gdje god je mogla bacala klipove pod noge Dubrovniku. Mlečani su planirali izgraditi utvrdu na istom mjestu gdje sada stoji tvrđava Lovrijenac. Dubrovčani, ti vješti diplomati, od kojih bismo i danas mogli puno naučiti, saznali su za njihov plan. Dubrovačke kronike svjedoče kako su odlučni Dubrovčani, u tri mjeseca, izgradili Lovrijenac. Mletački brodovi su stigli, puni materijala za gradnju, ali utvrda se već uzdizala na hridi te su se brodovi sa zastavom krilatog lava vratili, kako su i došli, neobavljena posla. Da su uspjeli s te zapadne dominantne točke s hridi, gdje je Lovrijenac, tridesetak metara iznad razine mora, Venecija bi imala Dubrovnik i kopnene i morske putove, prilaze k njemu pod punim nadzorom. Tako bi Dubrovnik vjerojatno izgubio svoju slobodu i postao dijelom Mletačke Republike.
Nastavak priče kaže kako su građani Dubrovnika bili tako mudri jer su znali da slobodu treba čuvati i od samih sebe. Ljudsko srce se lako pokvari, težnja za moći, za dominacijom i vlašću nikad ne spava. Treba to znati i zaštititi se. Tako je odlučeno da strateška tvrđava Lovrijenac ima debele zidove, samo prema tri strane – prema sjeveru, zapadu i jugozapadu, znači prema pravcima odakle može doći neprijatelj. Debljina je ovih zidova od 4 do 12 m. Međutim, na istočnom dijelu tvrđave, prema samom gradu Dubrovniku, debljina je zida samo 60 cm. U slučaju da se zapovjednik tvrđave, koji je uvijek bio iz redova dubrovačke vlastele, pokuša nametnuti kao vladar nad gradom, topničko oružje Dubrovačke Republike moglo je lako s ostalih utvrda probiti debljinu zida utvrde. Sloboda se čuva i hrabrošću i odlučnošću, ali i mudrošću i opreznošću – mudra je poruka.
Evo još jedne poduke iz prošlosti koja kaže „bolje spriječiti nego liječiti“. Kako su se Dubrovčani tijekom povijesti najviše bojali Mlečana, krajem 14 stoljeća naređeno je rušenje svih privatnih kuća i crkava blizu dubrovačkih zidina s vanjske strane. Razlog su opet bili Venecijanci, koji su se često zadržavali i vrzmali upravo tim područjem. Građevine su porušene kako bi se spriječilo zauzimanje važnih položaja od strane neprijatelja.
Tvrđava Lovrijenac danas služi kao pozornica tijekom festivala Dubrovačke ljetne igre. Doista ima li bolje pozornice od bijelog kamena i zvjezdanog, ljetnog neba za pitanja o smislu života, nesretnog danskog kraljevića Hamleta ili pak za dogovore urotnike, koji su želeći spasiti slobodu rimske Republike ubili Cezara i izazvali kaos građanskog rata. Obje ove Shakespearove predstave i Hamleta i Julija Cezara imala sam priliku i sreću gledati tijekom Dubrovačkih ljetnih igara.
Sam Dubrovnik postao je još popularniji snimanjem planetarno popularnog serijala „Igra prijestolja“ srednjovjekovnoj fantastičnoj sagi, koja se djelomično zasniva na stvarnim povijesnim događajima. Dubrovnik predstavlja glavni grad kraljevstva.
Veličanstvene gradske zidine Dubrovnika, duge 1940 metara, američki portal TripAdvisor je temeljem utisaka milijuna turista, stavio na popis deset znamenitosti, koje treba posjetiti prije smrti. Zidine su čuvali topovi, koji su naravno izrađeni u domaćim radionicama. U burnim vremenima na zidinama je bilo čak 120 topova.
Dubrovnik je bio i ostao prepoznatljiv po zidinama, a šetnja po njima u bilo koje doba dana će biti izuzetan doživljaj. Gotovo sa svake točke pruža se veličanstveni pogled bilo na sam grad i njegove crkve i krovove, bilo na luku ili pak morsku pučinu.
Lako je mislima zakoračiti u povijest i poistovjetiti se s Dubrovčanima. I trebamo to činiti što češće sebi ponoviti sloboda se ne prodaje za sve zlato svijeta. I naravno paziti da sami sebe ne zarobimo. Sloboda je preuzeti odgovornost za svoj život i svoja djela, slobodno mijenjajući i predviđajući stvarnost oko sebe, baš poput starih Dubrovčana.