tekst: Štefica Vanjek
Nedjeljno predvečerje, tišina. Pahulja za pahuljom prekriva dvorište i sve je već bijelo. U godinama prije, snježna čarolija vukla me je u djetinjstvo i ljepotu ondašnjih zima.
Sa sjetom sam u mislima nizala slike dječjih igara, grudanja, sanjkanja, promrzlih ruku i noseva što liječio je topli čaj. Danas je izostala čarolija, misli su s onima koji nemaju krov nad glavom a zima pahulje sipa i pokazuje zube.
Mislim kako ipak imam sreće jer imam još krov nad glavom, i toplu sobu, iako i kod mene neprekidno trese i ljulja kao da živimo na nekom brodu koji malo, malo pa naleti na neki val.
Više me ni panika ne hvata, ne bježim iz kreveta pod stol ili vrata. Gledam vijesti i čitam, ljudi iz cijelog svijeta ujedinili su se u pomoći nastradalima. I ja sam svojim skromnim mogućnostima odmah pritekla u pomoć kao i mnogi penzići koji su od svojih usta otkinuli da pomognu onima koji su ostali bez svega.
Duša me boli i bijes raste jer čitam da ima lešinara koji na tuđoj nesreći misle steći bogatstvo, mercedesima vuku svakodnevno sve što trebaju, a ne trebaju, jer im kuće stoje na mjestu neokrznute dok sirotinja koja živi tamo gdje je „Bog rekao laku noć“, gdje ni poštene ceste nema, a kamoli struje, tamo gdje su kuće bile zidane od blata i same se od vremena raspadale da bi ih potres sravnio sa zemljom, nema što jesti, gdje se ugrijati, ni gdje spavati, zaboravljena od Boga i ljudi.
Uvijek je bilo lešinara koji su na tuđoj nesreći gradili svoju (tobože) sreću. Mada imam ovoliko godina nikako ne mogu shvatiti taj otpad od ljudi. Kakav je to mozak koji ne poznaje empatiju i suosjećanje za druge, već misli samo na sebe i profiterstvo. Danas – sutra, takvi će nam biti u vlasti ako im dozvolimo da se danas obogate. Postati će ugledni privrednici i ne znam što sve ne, i upravljat će životima onih na čijoj su se muci obogatili.
Dovoljno godina imam da se sjećam kako je to bilo u Domovinskom ratu i poslije njega, kako su se neki bogatili na račun radnika čije su firme kupovali za kunu, a zatim ih uništili do kraja dok sirotinja nije imala što jesti i čime djecu prehranjivati, a još manje školovati. I moja je koža to iskusila i zato sam danas izuzetno bijesna na te lešinare.
Ponosna sam na ljude koji bez organizacije ikoga, samoinicijativno obilaze najzabačenija područja i pomažu ljudima kako mogu, da ipak osjete da nisu potpuno zaboravljeni. I sama bih bila već tamo samo da mi je mrvicu više zdravlja.
Kažu da će država od sada preko svojih institucija sve organizirati i koordinirati. Živi bili pa vidjeli tko će dobiti jesti, a tko će morati travu pasti. Tko će dobiti krov nad glavom, a tko i dva.
Uzdam se u novinare i njihovu objektivnost, koji će nadam se uspjeti raskrinkati te i takve beskrupulozne pojedince.