Anđelka Korčulanić
K’o šipak s jeseni puklo je srce,
čini se nikada više ne će biti cijelo,
magleni je pokrov na očima mojim,
žutim lišćem ovijeno hladno mi tijelo.
Bez glasa sam i ne znam dišem li još
ili to vjetar u golim granama ćutim,
hladnoća noćnog neba muklo boli
o suncu minulog ljeta dok snim.
A vrijeme se, izgleda, na snijeg sprema,
varljivo meko, bezlično bijelo,
crnoj haljini mojoj kao da se ruga
pa mi sprema novo, svijetlo odijelo.
Ugrijat’ ću te, vjeruj, šapće mi nebo,
k’o što jesenje usjeve snijegom grijem
i nježnu klicu novog života pod njim
od mraza brižno do proljeća krijem.
—————————————————–
iz zbirke STIH U BOJI MORA