Mirko Popović
navečer
u bjelini zida daleke
odjekuješ korake
iščezavaš s bojama
kao nepovrat
koji ne stari
noću
visoko izrasteš s ružama
na usnulim skalinama
proviriš na prozor
vidiš tihog sebe
ne znaš spavaš li nijem
kao večernja čežnja
u koju si ne htijući
kao u ambis zagledan
zvijezde bi rekle
da ti ništa nije jasno
pa bi te dotakle nečujno
kao slutnja ljetne zore
jutrom
riječi su ti fragmenti
lijenog šaputanja
o minulom
Hvala, Marija. Čast mi je.
Pejzaž duše iscrtan životom!