TIRAMOL

tekst: Marija Juračić
Znate li što je tiramol?

To je onaj dvostruki konop na koloturi, razapet između dviju kuća male, uske kale, visoko iznad glava prolaznika na kojem se suši rublje. Daje poseban ugođaj tim uskim, popločanim uličicama, svjedoči da iza kamenih zidova i zelenih škura još ima života, da se u njima još diše, misli i vješa rublje da ga bura osuši i raznese miris friškine i autentičnosti, da sva ta milina nije tek sterilna turistička razglednica ili objekt na prodaju.

Sada je mnogim gradskim vlastima diljem naše obale palo na pamet njihovu pripametnu da zabrane tiramol, da ukinu njegovo pravo koje je stekao vjekovnom uporabom, da drastično novčano kazne svakog tko se usudi  sušiti robu na tiramolu.

Tvrde da to rade na zahtjev Europske unije. Nekako sumnjam da se Europska unija bavi našim gaćama i ređipetima i mislim da se iza te odluke krije želja da se onemogući govor  znakova kojim građani tim rubljem međusobno kriomice komuniciraju.

Netko blizak politici je shvatio kako se jezik tog obješenog rublja u jezičnom smislu toliko razvio da je postao opća opasnost. Ne radi se tu više samo o  bezazlenoj Marinoj poruci, koja vješa svoj crveni ređipet na tiramol uvijek kada je zrak čist, pa njen  Tonči može slobodno k njoj svratiti. Ovdje se obješenim rubljem šalju političke poruke u tolikoj mjeri da su postale dio našeg jezičnog blaga.  I znate li što?

Dajem za pravo tim pripametnim umovima jer nama, kao iskrenom narodu te šifrirane poruke ne služe na čast. Nisu primjerene jednoj otvorenoj, susretljivoj, demokratičnoj sredini. Evo nekih primjera subverzivne aktivnosti kojom tiramoli šalju poruku u svijet i iz koje je razvidno da se u čisto narodno tkivo uvukla šporka politika, a što je šporko treba oprati i objesiti na tiramol. Ako mislite da meljem gluposi, evo nekoliko opasnih jezičnih poruka koje asociraju na našu političku zbilju, a čija je šifra skrivena u kodu obješenog rublja:

– Šporka politika. Ovaj pridjev šporka je tako srastao s imenicom politika da je postao sttalni epitet. Znate, nešto kao rujno vino, bijelo grlo, vjerna ljuba… u narodnoj pjesmi.

– Nositi gaće na štapu- znači otići trbuhom za kruhom, a znamo kako to izgleda u našem slučaju.

– Nositi kako ti ga skroje – znači biti kuco, pomiriti se s lošom sudbinom i stoički podnositi sve monade aktualnih vlasti.

– Stegnuti pojas – znači odreći se svega materijalnog kako bi se nadoknadio manjak uzrokovan divljačkim zgrtanjem političkih moćnika i kako bi statistički podaci pokazali da se sasvim dobro živi i na ovom tlu. To vam je ona priča o mesu i kupusu, čuvenoj statističkoj sarmi. Ma ono… po glavi stanovnika…

– Desna ruka, lijevi džep, al’ je ovaj život lijep je izraz onih čarobnjaka koji znaju vodu pretvoriti u vino, a prazan džep u zgodan kredit za velebnu vilu.

Bilo kako bilo, tiramol je dio svakodnevnog života mediteranskog življa, privlačan detalj oku turista, znak da se tu, na tom malom prostoru živi, da postoje ljudi vjekovima vezani uz taj kamen,  koji rabe prirodne resurse koji ništa ne koštaju, a svima su darovani.

I na kraju ovog razmišljanja padne mi na pamet moju pripametnu, jedna zločesta misao:

Ima li neki moćnik u planu preko svoje firme ili firme svoga kuma uvoziti sušilice rublja pa sada prinudom i novčanom kaznom stvara tržište za svoj uvozni artikl?