Corona virus u misiji Minero – Bolivija
tekst: fra Ivica Vrbić, misionar u Boliviji
Uslijed početka nove školske godine i redovitih misijskih aktivnosti koje svakodnevno obavljamo obilazeći 22 zajednice naše misije, došla je i do nas vijest da se u Kini pojavio novi, čudni virus. Kako su prolazili dani tako se i virus polako približavao Latinskoj Americi.
Prateći vijesti iz Italije vezano uz kolaps zdravstvenog sustava, preostalo nam je jedino moliti da nas virus zaobiđe ili ako već treba doći, da nas pogodi u što manjoj mjeri jer je bolivijski zdravstveni sustav na vrlo niskoj razini. Podsjetit ću vas da je za vrijeme prethodnog predsjednika Eve Moralesa izgrađeno više nogometnih igrališta nego li bolnica uz objašnjenje da je Evo gradio ono što je narod htio, odnosno da je bitno prakticirati sport kako bi tijelo bilo zdravo.
Od svetkovine svetoga Josipa na teritoriju cijele Bolivije uvedena je zabrana javnog okupljanja, a tako i slavljenja svetih misa s narodom. Skoro četiri mjeseca nismo imali svetu misu s narodom. Sada su misna slavlja dopuštena uz ograničeni broj vjernika te samo u jutarnjim terminima.
Tražeći načina kako ostati povezani s vjernicima prvo smo započeli svakodnevni prijenos svete mise preko Facebook-a, koji smo zatim u suradnji s lokalnim televizijskim i radio postajama prenosili preko radija i televizije, jer većina naših vjernika nema mogućnost neograničenog interneta.
Na Uskrsno popodne te nedjelju Božjeg Milosrđa, više od tri sata, nas dvojica svećenika uz pomoć policije, obilazili smo s Presvetim Oltarskim Sakramentom naselja naše misije. Mnoge obitelji pripravile su ispred svojih kuća male oltare i strpljivo su u molitvi i slavljenju čekali blagoslov svoje obitelji. Vidjevši kako vrijeme odmiče, a corona virus ne jenjava započeli smo i s emitiranjem uživo vrlo dinamične kateheze za prvopričesnike i krizmanike, što je naišlo na veliki odaziv i druge djece i mladih koji su se poželjeli upisati na pripravu za sakramente.
Vrijeme pandemije donijelo je i strogu karantenu, što je u prve mjesece podrazumijevalo i zabranu kretanja te radne aktivnost koje su obiteljima bile izvor primanja. Na ulicu se smjelo izaći prema zadnjem broju osobne iskaznice, samo u jutarnjim satima za kupnju živežnih namjernica. Tako su broj jedan i dva išli u nabavu ponedjeljkom, broj tri i četiri utorkom,…
Kršenje karantene kažnjavalo se kaznom zatvora na osam sati te novčanom kaznom većom od polovice minimalne mjesečne plaće. Naša najbolja propusnica često puta je naš redovnički habit jer i vojska i policija imaju velikog poštovanja prema nama, a nerijetko im nosimo i pomoć u hrani jer ono što dobiju po službi često im ne bude dostatno.
Karantena je dodatno osiromašila pučanstvo naše misije te su mnoge obitelji ostale bez potrebnoga za život, stoga smo se na poseban način aktivirali na socijalnom planu. Naš socijalni rad konkretizirali smo u dvije grane: pomoć u obiteljskim paketima te pomoć u lijekovima.
Većina ljudi u našoj misiji nema stalan posao, nego rade kao nadničari. Kako je u vrijeme stroge karantene bio zabranjen posao, mnogi su bili zakinuti za minimalnu dnevnu zaradu, a time i obrok. Imamo jako puno ljudi koji nemaju ni malo riže koju bi skuhali za ručak svojoj obitelji. Dosta ljudi kuca na naša vrata tražeći pomoć! Mi smo do sada tri puta obišli sve naše filijale, te naselja dva najveća mjesta naše misije (kojih je više od 50).
Išli smo od kuće do kuće, kako bi se uvjerili u neophodnost pomoći, dijeleći pomoć najpotrebnijima, ali i kako bi im na taj način iskazali našu blizinu. Najviše su nam se radovale obitelji koje su bile u samoizolaciji zbog nekog od članova obitelj koji je bio zaražen virusom. Do sada smo podijelili više od 4000 obiteljskih paketa sa prehrambenim namjernicama. Skoro sav novac, više od 350 000 kn, dar je naših dobročinitelja Hrvata iz Hrvatske i dijaspore. Nešto pomoći smo dobivali i od lokalnih silosa riže, te tvornice za preradu šećera koja je u ovo vrijeme svoj šećer pretvarala u alkohol za dezinfekciju.
Bolivijska privremena vlast davala je novčane bonove za starije, invalide i trudnice, djecu u osnovnoj i srednjoj školi, a kasnije su nadodali bon i za odrasle koji nisu primili niti jedan drugi bon. To je u neku ruku olakšalo situaciju, ali nije donijelo veliko blagostanje jer su bonovi vrlo brzo bili potrošeni.
Nama su na poseban način bili na srcu oni koji ili zbog lijenosti ili zbog birokracije nemaju rodni list, pa tako da za državu niti ne postoje i nisu dobili nikakvu pomoć. Neki su roditelji loše iskoristili bonove svoje djece pa su vrlo brzo ostali bez novca, osuđeni da za ručak umjesto normalnog obroka jedu šećernu trsku ukradenu iz polja lokalne tvornice. Mi smo uvjerenja da zbog roditelja, takvih kakvi jesu, niti jedno dijete ne smije biti gladno pa unatoč svemu nastojimo pomoći i njima. Obilazeći neprestano najpotrebitije postali smo još više svjesni da sva materijalna bijeda ima korijen u duhovnoj bijedi, što nam već sada postaje izazov za nove misijske pothvate nakon pandemije.
Kroz socijalnu ljekarnu otvorenu u našoj župi nastojimo pomoći siromašnim župljanima da dođu do potrebnih lijekova koje si u ovo vrijeme krize ne bi mogli priuštiti. Fond lijekova koji smo imali za naše liječničke kampanje stavili smo na raspolaganje socijalnoj ljekarni te zahvaljujući dobročiniteljima ljekarnu redovito nadopunjujemo novim dozama lijekova. Izraz blizine prema vrlo skromnim državnim medicinskim ustanovama na teritoriju naše misije pokazali smo donacijom neophodne medicinske opreme u cilju zaštite medicinskoga osoblja.
U našu zajednicu smo primili i dva mladića za koje vjerujemo da ovo vrijeme karantene mogu iskoristiti kao svojevrsno duhovno iskustvo te lakše raspoznati Božji poziv na posvećeni život. U volonterskoj kući imamo tri djevojke. Jedna je naša prijašnja volonterka iz Santa Cruza de la Sierra, a dvije su djevojke iz našega mjesta Minera (vrijedne studentice iz siromašnih obitelji, za koje isto tako vjerujemo da imaju klicu duhovnoga poziva, a na ovaj način pomažemo i njihovim obiteljima jer nisu na kućnom proračunu u ovim teškim vremenima). Volonterke i mladići su nam u ovo vrijeme pandemije vrlo dragocjeni jer su baš oni složili većinu paketa za potrebite.
Budući da smo u ovo vrijeme pandemije često puta bili na terenu, u jednom trenutku oslabio nam je organizam pa smo se skoro svi fratri osjećali loše. U jedan mah smo pomislili da smo se zarazili corona virusom, no Bogu hvala nije bilo tako. Iskreno sam molio Gospodina da nas očuva od virusa, ne zbog naše sebičnosti, nego zbog toga da možemo drugima pomagati.
Sveti Leopold Mandić je na jednom mjestu zapisao: «Mi smo rođeni za to da se mučimo, odmarat ćemo se u raju. Samo gospoda, kada su prehlađena, ostaju u krevetu, ali mi jadnici moramo raditi i u groznici. Kako bih ja mogao poći u krevet, dok ovdje vani ima toliko duša kojima je potrebna moja mala pomoć?» Kad sam u devetnici pred njegov blagdan pročitao tu Leopoldovu misao rekao sam: zašto nam onda sveti Leopolde ne pomogneš?! U isti trenutak sam osjetio promjenu na tijelu, prehlada i vrućica su istoga trenutka nestale kao da ih nije niti bilo.
Vrijeme karantene za nas misionare jest vrijeme molitve i socijalnoga rada. U našim svakodnevnim višesatnim molitvama na poseban način Bogu prikazujemo sve naše dobročinitelje koji su nam vidljivi izraz Njegove blizine i podrške u ovim teškim vremenima. Još jednom se djelotvorna kršćanska ljubav očitovala na djelu zahvaljujući velikom hrvatskom srcu koje kuca za potrebite.
Preporučujemo se na poseban način u vaše molitve jer je broj zaraženih u našoj pokrajini Santa Cruz, a tako i u našoj misiji, iz dana u dan sve veći, dok se vrhunac pandemije očekuje tek u mjesecu rujnu. S pouzdanjem da Bog svojih nikada ne napušta hrabro kročimo kroz kušnje sadašnjeg trenutka, gradeći riječju i djelima milosrđa već ovdje na zemlji Kraljevstvo Nebesko.