piše: Dragica Trumbetaš
Dok afere tresu zemlju, naš ministar Marić s facom “Milog Djeteta” priča li ga priča, o jednom velikom uspjehu. Nisu nam kreditne agencije spustile rejting.
Ispriča to on u tonu “Vergleca” u jednom cugu, kao da nam to donosi, veliku životnu promjenu.
I dalje smo u minusu, no i to je dovoljno da se o tome udari na sva zvona, da se digne temperatura, skrene pažnja s aktualnih zbivanja.
Afera pak pokazuje u kakvoj kaljuži živimo, kakvi nam ljudi upravljaju gradovima, na kakvim se orgijama ugovaraju poslovi.
Dok traže preko koga cure podatci, zaboravili su priupitati “eskort dame, možda one, u toj corona krizi u nedostatku pravog posla, prodaju informacije, kao dodatni fuš posao.
A Marić o stabilnom minusu, govori kao velikom uspjehu Vlade u najzaduženijem razdoblju, od postanka do danas.
Još samo da i Premijer počne o hrvatskom jalu, kao izvoru sveg zla u Hrvatskoj.
Ne bi smjeli biti jalni, kada vidimo da mladi čovjek, koji je na početku života, sagradi kuću koja košta što se ne može zaraditi u pet života.
Vele da je arhitekt, no ovaj je imao olovku, koja je ostavila zlatni trag, svaki centimetar projekta ostavio je grumen zlata iza sebe.
Gosp. Kovačević prijavio je tri stana, zaboravio prijaviti dva i to jedan s adresom Trg Bana Jelačića.
Amnezija je bolest koja napada u trenutku kada naši političari moraju ispuniti poreznu karticu, i eto nema lijeka, obolijevaju i lijevi i desni.
Kada se jedan umirovljenik zaposli na 4 sata odmah dobije poreznu karticu i poduče ga u poreznoj upravi da je domoljubno plaćati porez državi, da godine nisu bitne, da se uvijek može ponositi svojim doprinosom.
Porezna uprava mu lijepo, odreže porez na mirovinu, koju je stekao kroz cjeloživotni rad, u trenutku kada mu ukupna primanja pređu minimalac, nikoga nije briga, što je uz tu mirovinu uredno uplaćivao porez 40 god.
Za ove bogataše, izgleda vrijede drugi zakoni, tek kad procuri afera, onda se vide kućerine, prekobrojni stanovi, onda se prisjetimo da ti ljudi nose satove, koji vrijede kao dvije prosječne godišnje mirovine.
Da gumb na košulji košta onoliko koliko iznosi minimalac u državi.
Dok se odvijaju procesi, u pozadini dok se ostvaruju kontakti o velikim kapitalnim investicijama, kako veli odvjetnik, ti su ljudi politička elita, imaju svoje” Vip lože”, rado viđeni gosti restorana, gdje je cijena butelje vina i viša od prosječne mirovine.
I ne smeta im, kad usput vide kako penzioneri, kopaju po kontejnerima ili guraju naslagane plastične boce, na starim potrganim kolicima.
Jedino se boje da ih ne zapuhne miris siromaštva s ulice, no za to su oni nabavili skupocjene automobile koji savršeno dihtaju, s najoptimalnijom temperaturom.
Taj naš ministar Marić, ima više garnitura zlatnih gumba, ima nekoliko skupocjenih satova, doduše nešto je nabavio dok je bio “Todorićev dečec” , ovih dana razmišlja o uvođenju poreza na sve stare automobile.
Građani bi tako morali ili plaćati porez, ili maknuti stare krntije koje su kupili u Njemačkoj, s ulica naših gradova, kako bi gužve bile manje, da elita nesmetano jurca, od sastanka do sastanka gdje se dijele poslovi za kapitalne investicije.
Zamislite glupost, da čovjek koji nekome nosi 1,9 milijuna kuna, mora voziti iza neke stare krntije, u kojoj neka mama vozi oprezno, svoje dijete u vrtić.
Sjetio se Marić opaliti porez na sve staro, da se konačno ceste isprazne, da eskort dame mogu na vrijeme doći na ključne sastanke.
Eto, sada kada znamo da je kreditni rejting stabilno u minusu, znamo da će umirovljenici stabilno biti više gladni nego siti, da će “Porezna uprava” i dalje biti stabilno anemična, prema bogatašima, provedimo dan u prirodi, dok je lijepog vremena, skupimo imunitet, koji je prijeko potreban,
da preživimo ovu bolest,
koja se zove ljudska lakomost.