piše: Dražen Radman
“O ljudima, dakle, i o njihovu moralu ovisi opstanak i vlade i države i naroda.” (Ante Starčević)
“Kada borba za stranačku prevlast postane važnija od borbe za nacionalni interes, zemlja se, u unutarnjem smislu, doista dovodi u opasnost.” (Vlado Gotovac 1992.)
Ovo što se danas događa u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, nije nimalo slučajno. Ovo je plod onoga što su sijale ne samo ‘lijeve’ i ‘desne’ i ‘centralne’ političke elite, nego i onoga što je sijao sav narod.
Pritom mislim na intelektualce, na crkvene strukture, ali i na ‘običnog malog čovjeka’. Svatko u svojoj domeni.
Previše je na ovoj zemlji strančarskog, pohlepnog, navijačkog, zloćudnog, ali i kukavičkog mentaliteta, a da ne bismo, danas-sutra, dočekali neki još jači ‘bumerang efekt’.
Izvitoperenost društva nalikuje centrifugi koja bi, sasvim skoro, iz svog začaranog kruga mogla izbaciti sukob ili nevolju većih razmjera.
Pri kraju svog života Vlado Gotovac je, također, rekao: ‘Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje.’ Točno tako. Mi danas, i na javnoj i na privatnoj sceni, imamo upravo te dvije ‘sestrice’ za ‘prijateljice’– niskost i mržnju.
U naše su se duše podmuklo nastanile, neuhvatljive poput mutirajućeg virusa. Ako se malo bolje promotri, one su slične crnim sjenkama koje nas u stopu prate, krenuli mi ulijevo ili udesno ili…
Političari, čast iznimkama, ne vide koliko su ogrezli u svojim predatorskim ambicijama. Ne vide kako ih je sladostrast za novcem i moći izobličila kao ljude. Ne vide da su novac i moć ‘magneti’ koji ih mame u ponor, a ne na vrhove.
Ne vide da će ih, tako zarobljene i slijepe, naposlijetku odvesti ravno u pakao. Ne samo metaforički, nego i doslovno. Osim ako im se (osobno) ne dogodi kakav dramatičan obrat iznutra.
Naime, podanici spomenutih ‘magneta’ toliko su privučeni njihovom opojnom snagom da im se pričinjava kako se oni zapravo nalaze u nedodirljivim visinama. Kao da su osvajači kakvih himalajskih vrhova.
Pritom, gle, još vjeruju kako je ta njihova hlepnja za novcem i moći sasvim normalna, a ne nastrana i zla pojava!
Stoga, kad se pojavi kakav ‘kamenčić’ na njihovom putu ili u njihovoj cipeli, ma koliko neznatan bio, ‘magnetne sile’ se brzo ‘galvaniziraju’ i traže najmudriji način da uklone uljeza iz cipele, minoriziraju njegovo ‘žuljanje’.
Jer uljeza se treba ‘riješiti’ ukoliko se želi nastaviti po ‘dobrom starom običaju’. Jer neželjeni i maleni kamenčić, je li, zna stvarati veliku nelagodu, pa i predstavljati prijetnju ‘višem interesu’.
Ipak, naravno da je dobra stvar da kamenčić žulja nogu koja ne želi hodati s drugima, nego ih gaziti.
Pade mi, dakle, napamet sljedeće. Jedan je, naime, prije 2000 godina poprilično žuljao tadašnju društvenu nomenklaturu. I svjetovnu i religioznu. Žuljao ih je svojom ljubavlju, istinom i pravdom.
Govorio im je da se trebaju promijeniti iznutra, u svojim srcima. I da to ne mogu sami. Da im je potrebna pomoć odozgor. Da trebaju priznati svoju nepravdu i licemjerje, svoju zloću i grijeh.
Govorio im je da imaju još (malo) vremena tražiti da im se Svevišnji smiluje i oprosti. Govorio im je da je čovjek stvoren da živi u miru s Bogom i u ljubavi prema bližnjima. Da je stvoren da živi život služenja i davanja, a ne gušenja i vladanja. Jer jedan put je blagoslov, a drugi je prokletstvo.
Dakako, s takvim principima, ‘kamenčić’ nije bio ‘popularan’ ni onda, a ni danas. Takav kakav jest, uglavnom se nije uklapao. Pa su ga ljudi pokušavali prilagoditi sebi. Ili, ako im ne bi pošlo za rukom da ga ‘utišaju’, nastojali bi ga izbaciti ‘van grada’.
Tako su i Njega izbacili. Tamo, na neko brdo, gdje bi se obično nalazio križ namijenjen razbojnicima.
Tako je to navijek bivalo kad bi se, kakvom ‘drskošću’, netko usudio omesti već odavno uvriježene strukture.
Ali, da ne bude zabune, taj odlazak ‘van grada’ nije bio Njegov poraz. Bila je to Njegova pobjeda.
I sve ono što se poslije događalo, po raznim mjestima i kroz razna vremena, do dana današnjeg, nije (bilo) ništa drugo nego ponavljanje te pobjede. I to kroz one koji su priznali svoje razbojništvo (što god spadalo pod tim) pred Njim.
To bi, prije ili kasnije, uvijek priznali oni koji bi došli do spoznaje da su zaglibili u svome mulju. I koji bi Mu pružili ruku. Jer bi znali da su se potrošili. Da su otišli predaleko i doveli ne samo sebe, nego i svoje ‘najmilije’ u opasnost da izgube svoju dušu.
Takve duše, ma koliko im se to ne bi činilo na početku, uglavnom bi, naposlijetku, shvaćale da ‘kamenčići’ na njihovom životnom putu, ipak, nisu bili uljezi.
Naprotiv, bili su dragocjen dar i znak koji ih je upućivao da trebaju (za)stati, promijeniti smjer prije nego se potpuno izgube u ponoru svojih laži i strahova.
Inače, u zemlji živih, nijedna kuća se ne gradi bez ‘kamenčića’, tj. bez kamena temeljca, bez kamena zaglavnog.
To je dobro za kuću, a dobro je i za čovjeka koji želi hodati, a ne gaziti po ovoj zemlji.
“Čovjeku ne treba ništa: ni coctail party ni neonska svjetla
Samo savršena ljubav – totalna opasnost” – rekao je još davno Boris Maruna.
Da, ‘samo’ – savršena Ljubav…