piše: Milan Rajšić
U Otrantu sam se, nakon 1100 kilometara, oprostio od italijanskog Jadrana. Bilo mi je ugodno, posebno posljednja tri dana od Manfredonie, kada je teren postao ravan a pokrajina lijepa i bogata.
Kod rastanka, more je bilo nostalgično, jednako kao i ja. Ipak je to “naše more”. I za to ti more hvala.
Za rastanak bonaca.
Samo pet šest kilometara dalje, dočekala me obala i Velebit u malome.
Kraške formacije, siromašna vegetacija u formi gariga i makije.
I svakih pet kilometara niz brdo do mora, pa pet kilometara na vrh brda, odakle se pružao lijep pogled.
Jednoga momenta, bilo mi je dosta lijepih pogleda jer sam se mučio sa sve dužim i strmijim usponima.
U par navrata se moj “Herkules”, namijenjen za dame i grad, i pobunio, pa nije uredno mijenjao ni onih sedam brzina koliko ima.
Vrijeme guranja bicikla uz Jadransko il’ Jonsko more.
Nakon pedeset kilometara dovukao sam se i dogurao do najjužnije točke, tamo gdje su se susretali Jadransko i Jonsko.
Na Capo Santa Maria di Leuca, istoimena crkva i cilj brojnih hodočasnika.
A kad me onda krenulo…
Dva dana vožnje po ravnome, u blizini mora i s jakim vjetrom u leđa.
Smjenjuju se plodne njive u crvenoj zemlji.
Mladi krompir zlatno žut blješti na suncu.
Tamnoputa radna snaga iz Afrike ga sakuplja.
Sela uz more su cesta, a sve kuće su rađene s ravnim krovovima i jako su male i skromne.
Sve liči više na Afriku, nego na Italiju, kakvu poznajem.
Do Afrike ionako nema dalje ništa, osim velikog Mediterana. Prvi susjed je Afrika.
Pojavljuju se i prve pješčane uzvisine obrasle čvrstom, oštrom travom i grmljem gariga. U daljini neizostavne masline, smokve, narandže, limuni i mandarine.
Prve plantaže kaktusa, koji će za par mjeseci nositi sočne, crvene, slatke plodove, takozvane pustinjske smokve.
Problem je samo što plodovi imaju tanke, sitne bodlje. Prvi deseci kilometara zrelih, crvenih slatkih jagoda.
Prije kraja provincije Apuglia, ružna slika, pustoši koju je ostavio beskrupulozni, sirovi kapitalizam.
Stari i novi industrijski objekti teške industrije i energetike su “Pohvala izrabljivačkog kapitalizma”.
Grad Taranto, najveća luka na jugu Italije, već je zakoračio u Apokalipsu i nešto je najružnije što sam vidio u životu.
Od totalne strahote spasava ga jedino, kilometar dugačko šetalište u centru grada.
Italijani se lijepo i ukusno oblače, kao malo tko na svijetu. Italijani odlično jedu.
Italijani rado žive s roditeljima ili bakom.
Italijani imaju nos za dizajn i lijepo.
Italijani još i danas nose higijenske maske na javnim mjestima.
Italijani nemilice bacaju posvuda sve vrste otpada.
Italijani vole kavu, barove i kavane.
Italijani glasno i gestikulirajući rukama, unoseći se u lice, satima uz kavu raspravljaju “o voću, ženi, ljubavi i smrti”.
Italijani skoro da ne koriste internet i telefon, pa je moguće da u devetnaest od dvadeset kavana i barova nema WIFI.
Za kratko vrijeme, kad ova vrsta komunikacije među ljudima izumre, talijanski Bar će biti pod zaštitom UNESCO. Bez interneta, podrazumijeva se.
Za vrli novi digitalni svijet, još jedna apokalipsa na italijanski način.
Živjeli italijanski barovi i kavane bez internet mreža!
Noćas ću, za promjenu, postaviti svoj šator u jednoj orandžeriji.
Sutra među limunovima, a noć kasnije, pokraj slatkih jagoda.
I tako, dok ne naiđem na kamp.
Vrijeme je i za tuširanje.
Ciao