piše: Milan Rajšić
Molitve ili video?
Vozeći se autobusom kroz Egipat, mogu čovjeka, pored brojnih drugih, pogoditi i dvije preglasne nevolje. Ne zna čovjek sto je gore: dvosatna glasna molitva ili dvosatni film, podrazumijeva se, do bola preglasan. Najčešće se ima nesreću, da poslije jedne nevolje dođe i druga.
Ako čovjek dobro ne čuje, dobro će mu biti u Egiptu.
A ako čuje, ne zna se kako će mu biti kad se vrati iz Zemlje faraonske. Hoće li joč čuti?
Arhitektura i estetika
Nakon svega sto sam proteklih dana vidio, biti će da Egipćanima i drugim (ne baš svima) Arapima, ili nedostaje ili je oštećen neki od X ili Y kromozoma, koji brinu da čovjek razlikuje što je lijepo, što skladno, što s mjerom i ukusom. Vjerojatno zbog toga, u arapskom svijetu ima jako malo urbanista. Jednadžba sa vise nepoznanica.
Je li arapski urbanocid posljedica ovoga među Arapima, brojnog i raširenog sindroma?
Sliku tvoju ljubim…
Arapi se vole fotografirati. Arapi ne vole i ne dozvole da ih se fotografira. Posebno ne žene.
Fotografiranje je nezahvalno zanimanje u arapskom svijetu.
Ja ne volim da me se fotografira, a volim fotografirati druge.
Doktore, molim Vas pomozite mi. Jesam li ja Arap?
Apokalipsa now
Brojne vjerske knjige i brojne teorije zavjera govore o posljednjem vremenu čovječanstva, o Apokalipsi. Koliko je to osnovano ili ne, može se samo nagađati.
Sigurno je, nakon tri tjedna provedena u Egiptu, da je ovdje Apokalipsa već otpočela. U Egiptu su na jednoj strani, početci civilizacije, a na drugoj se nazire kraj.
Na jednom kraju pakao, a na drugom raj, mi idemo naprijed, pred nama je kraj.
Kada smo mi na redu?
Internet nas svagdašnji daj nam
Internetskih priključaka u kavanama ima više nego u Italiji ili Francuskoj.
Treba samo napisati lozinku koju čovjek ne razumije ili ne zna pročitati. Ako već i tu prepreku preskoči, postavlja se pitanje, kako to i napisati.
Prava balkanska: “…dabogda imao, pa ne imao”
Riba i po’, dinar i po’. Koliko košta pet riba?
U suvremenom svijetu Arapi su poznati po naftnim bogatstvima i ratovima koji se vode oko njih. Malo je poznat veliki udio muslimana, posebno Arapa, u očuvanju kulturne baštine i drevnih znanja Staroga vijeka, što je od posebnog značaja u matematici i filozofiji. Muslimani su postigli epohalne rezultate u svim oblastima umjetnosti i nauke – uključujući matematiku, optiku, botaniku, hirurgiju, higijenu, leksikografiju, historiju, sociologiju itd. U ovim i drugim oblastima islamska civilizacija je zasjenila zapadnu civilizaciju od devetog do četrnaestog stoljeća. Poznati su između ostalih Ar-Razi, Al-Biruni, Ibn Rušd, Ibn Sina…
Arapski brojevi, trigonometrijske funkcije, algebra, geometrija…
U zemljama nekadašnjih velikih arapskih matematičara, astronoma i graditelja, velika je muka i često nesavladiv zadatak, izačunati koliko vozač minibusa, treba po cijeni od 25 funti po putniku, dobiti za puno vozilo od 15 ljudi. Svatko računa, u sebi ili naglas, svatko izbaci svoju (pogrešnu) brojku. Atmosfera se zagrije, pa pregrije, pa je sve glasnije. Počinje svađa. U pomoć se poziva telefon i njegova Sveznalost.
A kad je slučajno cijena voznje 23 i pol funti? Tu ništa ne pomaže. Započinje arapsko-arapski matematički rat.
Putovanje kao narkotik
Narkotici i trgovanje istima, je u egipatskom svijetu, strogo kažnjiva rabota. Može se i glavu izgubiti.
Ni drakonske mjere, nisu od Egipta napravile Slobodnu bescarinsku narko zonu. Kontrole su rijetke, a i kad se dođe do zida, sve je rješivo s nekoliko novčanica koje imaju par nula.
Djelomice su za to krivi i zapadni turisti, kod kojih je pojam liberalizacije droga, već svakodnevica i koji misle da pojam arapski, istovremeno znači, uživanje na višem energetskom nivou, uz libanonski ili marokanski haš, pored onoga afganistanskog, najboljih “štofova” na svijetu.
Hašiš i marihuana su prisutni, svagdje tamo gdje se kreću turisti, a bilo ga je i na jedrenjaku kojim sam plovio po Nilu.
Što ga nitko nije konzumirao, to je već druga stvar. Mora da smo nas četrnaest, bili više nego oduševljeni putovanjem i nije nam trebalo ništa dodatno za postizanje raspoloženja.
A bit će da mi sa Balkana i nismo baš neko “zapadno i bogato društvo”.
Gledao sam brojne Arape ili Izraelce, kako slave, sasvim svejedno što – plešu i pjevaju, a da nisu popili ni kapi alkohola.
Za nas “zapadno bogato društvo”, to je nezamislivo.
Uživati u putovanju, može se samo putujući, a za uživanje u narkoticima, dovoljna je i poželjna, hladna, mračna soba i tisuću neriješenih problema.
Odlagalište drloga
Arapski svijet je zahvaljujući “dobrodušnosti i brigom za siromašne”, postao najveća deponija istrošenih automobila koji preko svih mjera zagađuju zrak. Stare krntije smrde i onečišćavaju arapski svijet, a mi mislimo da smo svoj problem riješili.
Kao da ne živimo na istom planetu.
Važno nam je da smo svoje smeće očistili iz svoga dvorišta. A kad se još pridoda i pristojna zarada od starih limenih krntija, nitko sretniji od nas.
Novci nam u džepu, usta puna fraza o smanjenju količine CO2, a licemjerje i dvoličnost, ionako se ne mogu mjeriti.
Još se nije rodio neki novi Tesla ili Einstein, pa da i to izraze u formi E=mc2.
Stari auti smrde širom arapskog svijeta, a riba smrdi od glave, kaže narod.
Sramota me…
…evo pere danima, mjesecima, godinama.
Ne mogu to više izdržati, pa sam odlučio, puno prije Pepelnice, posuti se pepelom.
Nije ta sramota zbog tamo nekih bludnih misli i pomisli. Ostajem pri svome i svoje mislim i dalje. Sloboda misli i mišljenja je ljudsko pravo.
Nije me sramota ni zbog dodirivanja ispod stola. To je već neka daleka prošlost.
Ništa nisam već dugo, dugo, ukrao, nikoga nisam prevario i oštetio, pa me ni za to nije sramota.
Ponekad slažem, kao na primjer, da je ostalo još sat vremena hoda, a znam dobro, a znaju to i oni koji me znaju, da je pred nama još barem tri sata znojenja.
Sramota me da tih silnih godina, od 1986. do danas, nisam pročitao ni jednu jedinu rečenicu, ni jedan redak, napisan perom, koje je u ruci držao Nagib.
Ne znate tko je Nagib? E, ako ne znate tko je Nagib, malo me je manje sramota.
Sedam puta sam dolazio u Egipat, četiri puta bio u Kairu, sjedio u kavani u kojoj Nagib pije svoj čaj, i nisam vidio Nagiba. Bio je negdje na putu, al’ mogao sam tih silnih godina, pročitati barem nešto što je napisao Nagib Mahfuz.
Jedini nobelovac između pola milijarde Arapa, a ja…
Baš me sramota!
Kad je on dobio nagradu, ja sam brinuo za obitelj i nije me baš bilo briga za Nagibovo pisanje. Pa došla strka i bježanija, devedesetih. Egzistencializam na djelu, a čitanje sporedna i nevažna stvar, pa onda došlo čitanje na njemačkom jeziku, a bilo mi lakše i potrebnije, čitati Remarque i učiti novi jezik.
Došlo onda vrijeme kad se familija razišla, svatko na svoju stranu, ostao ja sam. Samo mi je još to trebalo, da se okrenem knjigama i još više osamim.
Danas i posljednjih dvadesetak godina, intenzivno putujem kad god mi se ukaže prilika, a kad putujem, uživam i gledam ono gdje putujem.
Ne čitam. Samo otvorim oči, uši, nos i uživam u putovanju.
Ne mogu ja čitati, danas stranicu dvije, pa sutra pokoju. Il’ čitam il’ ne čitam. Otvorim knjigu, pa dok ne vidim kraja, ne prestajem.
Što još pročitam ili ne pročitam, sigurno je jedno: pročitat ću ja do kraja života, “Kairsku trilogiju” ili/i “Sinovi naše mahale”
InschAllah.
Još jedna o čitanju
Nekada, prije tri desetljeća, redovito sam svako veče, čitao po tri glave iz Biblije. Počnem 1. siječnja od Prve knjige Mojsijeve, koja se zove još i Izlazak, pa čitam do kraja godine.
Moram priznati da sam malo i preskakao. Na primjer ono: …a žena ovoga, rodi onoga, a ovaj se oženi pa dobije ovoliko djece, a onda oni (a samo važi za muške) dobiju onoliko...”. Ni kraja ni konca.
Ili ono, koliko mrtvih pade na desno, a koliko na lijevo u nekom ratu, a ti Izraelci, nisu ništa drugo ni radili, osim ratovali.
Ovih dana, za mene naglas, svakoga božijeg dana i po cijeli dan, čita čitač iz susjedne Saudarabije.
Ja samo slušam. Ponekad bacim pogled i na ekran. Nikakve koristi. Ništa, baš ništa ne razumijem, ali u ovih mjesec dana, dogurali smo do 57. sure.
Ovaj put je u pitanju Kuran, a ne Biblija.
Meni svejedno. Važno je da se čita.