Iz naše arhive/ objavljeno 13.12.2011
piše: Drago Oršić
Priče koje sam do sada napisao, bile su mahom komičnoga sadržaja, dogodovštine koje život u prolazu napiše. No, vjerujte mi, nisu sve te priče koje je život, onako usput napisao, komične. Nažalost puno tih priča je tragika, koja prečesto pogađa, sada tebe ili mene, ili je netko treći na meti života. Priča koju vam sada želim ispričati je priča o jednome divnom čovjeku, možda malo osebujnome, ali sigurno ne pokvarenome, nego čovjeku sa principima. Osjećam potrebu pisati o njemu, jer bili smo dobri prijatelji, svakako, svaki sa svojim pogledima na život, bili smo generacija i iste prilike su nas dovele u Frankfurt na Majni, a i želja da se što prije vratimo doma bila nam je zajednička.
Upoznao sam ga, negdje sedamdesetih godina u jednom lokalu u četvrti u kojoj sam živio. Bila je nedjelja, a moja žena je radila popodnevnu smjenu u bolnici. To su bili posebno teški trenutci, bar za mene, jer nisam tada još poznavao puno ljudi i mahom sam se dosađivao u stanu.
Toga popodneva sam odlučio otići do gostionice …držžala ju je jedna naša iseljenica, koja je dugo bila u Kanadi …i popiti nasu kavu. Obično smo nedjeljom, kada moja supruga nije radila, popodne pili našu kavu i pravili planove za buduće vrijeme. Gostiona je bila poluprazna i ja se smjestih za jedan stol do prozora, kako bi mogao na miru piti kavu i pogledom pratiti rijetke prolaznike. Ulica je bila mrtva, nigdje nikoga na njoj. Posluženu kavu natočih u šalicu i otpih prvi gutljaj. Baš je prijala.
Uto mi pogled zastade na osobi za stolom nedaleko od mene. Primjetih da me pomno promatra. Zapažam da je mojih godina, a po izgledu, mogao bih se kladiti da je naš …zemljak, kako smo se tada titulirali. Na njegov osmijeh i klimanje glavom, odgovorih također osmijehom.
-Kleiner, aber gut! …oglasi se on na njemačkom, i podcrta moju slutnju da je naš.
-Da, da zemo, dobra je, a i prija …odvratih ja na hrvatskom i primjetih njegov pomalo začuđeni pogled.
-Uh, jeb te, pa ti si naš, a ja mislio švabo. Plav si ko i oni a znam da i oni vole popiti našu kavu, ponekad. Jel’ slobodno da ti se pridružim za tvojim stolom pa da malo razgovaramo?
Naravno da nisam imao ništa protiv računajući da će tako vrijeme brze proteći, a i on mi bi, na prvi pogled simpatičan. Sjedajući za moj stol poče se predstavljati:
-Ja sam iz Doboja …i prije no mogaše bilo što drugo reći, meni se ote …Mujo iz Doboja.
Uglas se nasmijasmo obojica, a poslije kraće stanke on doda: -ne nisam Mujo, meni je ime Branko.
Kroz daljnji razgovor smo ustanovili da živimo u blizini i da je on također sa suprugom ovdje. Radio je kao medicinski brat na istoj klinici kao i moja žena, a došao je iz Zagreba gdje je do tada radio. Došao čovijek …kao i sam, „dolje“ napraviti kuću i vratiti se doma živjeti.
Poceli smo se posjećivati i sa vremenom postadosmo dobri prijatelji. On je bio pravoslavne vjeroispovijesti, a žena mu bijaše katolkinja, ali to nas nije smetalo, dapače mi bi njih pozvali za nas Božić, a oni bi uzvratili za svoj, jer slavili su oba Božića. Naši razgovori bijahu uvijek usmjereni na djecu, i kako i koliko je tko uspio, za vrijeme godišnjega odmora napraviti na kući.
Uvijek smo sa ponosom pokazivali tek napravljene slike i diskutirali o planovima za budućnost. Znali smo maštati kako ćemo, u budućnosti, kada sve bude napravljeno, kada se vratimo, sjesti i sa užitkom popiti kavu u vlastitoj kući, sagrađenoj vlastitim trudom.
Prolazile su godine, a naše prijateljstvo je postajalo sve dublje, pa se tako i dolje, u domovini, posjetismo, jer nismo bili jako udaljeni. Bilo je njemu drago, ugostiti nas i našu djecu, ispeći janjca, a mi opet uzvratismo za njihova posjeta nama.
Dođe tako i vrijeme kada nam svećano saopćiše da se oni vraćaju. Ispričao mi je Brane kako je svima na odjelu, gdje je radio stavio do znanja kako je došao kraj i kako nikada više neće morati slušati ono posprdno „Ausländer“, jer sada će konačno moći raditi u svojoj zemlji i biti svima ravnopravan. Nisam se tu složio s njim i pokušao sam mu obrazložiti moj stav, a on je bio …da nikada ne treba vrata na koja izađeš zatvoriti do kraja. No on je mislio drugačije, pa ga nisam htio uvjeravati u moje mišljenje. Poželismo im sreću i svako dobro u daljnjemu životu.
Rastadosmo se.
Mene i moju suprugu, natjerala je situacija da još neko vrijeme ostanemo u Frankfurtu, jer obistinila se ona poznataa izreka „čovjek snuje a Bog odredjuje“ .I kako je vrijeme prolazilo, veza sa Branetom i njegovom familijom postajala je sve tanja. Posjetio sam ga još jedan puta, ali on je bio na poslu a njegova supruga se nije žalila na situaciju koja je kod njih vladala.
I došlo je ono mračno razdoblje rata na prostoru Jugoslavije. Čuo sam da je Brane zamolio prijašnjeg poslodavca da mu ishodi odobrenje da se vrati i bude zaposlen kod njih. Iako je poslodavac bio spreman to učiniti, obzirom na situaciju u Jugoslaviji …zaposleni na odjelu na kojem je radio bili su odlučno protiv, pa je takav i odgovor uručen tražitelju. Sjetih se diskusije o zatvaranju vrata.
Bilo mi je žao Braneta, ali se utješih kada sam doznao da je uspio sa porodicom otići u Švicarsku, i tamo se zaposliti. Saznao sam to od poznanika, koje smo upoznali upravo kod Braneta. Poslije sam čuo da se i njihov brak raspao, a uništio ga je sukob muslimana i Hrvata u Bosni, naime ona je bila Hrvatica a on Musliman …no to je već druga priča.
O Branetu i njegovoj obitelji nisam više ništa čuo, a nisam imao niti mogućnosti bilo što doznati.
Par godina, prije no što ću u penziju …još sam radio …zazvoni telefon jedno poslijepodne. Javila se Branina supruga iz Švicarske i čini mi se da je bila isto tako iznenađena kao i ja, jer nije vjerovala da smo još u Frankfurtu. Dogovorismo se da će nas posjetiti, pošto svakako mora u Frankfurt, neke stvari srediti. Radovao sam se, nakon puno godina, ponovo čuti kako su i što ima novoga u njihovom životu.
Na dogovoreni dan sretosmo se u našemu stanu. Očekivao sam ih oboje, no pojavila se samo Branina supruga. Nisam slutio ništa lošega …sve dok ona …na naše pitanje o Brani, ne reče da je on prije par godina preminuo. Zaprepastili smo se, i ja i moja supruga ostali smo bez teksta. Onda su uslijedila pitanja …beskonačna pitanja, jer nismo mogli vjerovati toj tužnoj vijesti.
Tada čuh priču i zaključih da sam imao pravo kada sam stekao uvjerenje da je Brane bio čovjek …pravi čovjek.
Ubrzo, kako se po povratku zaposlio, sustigao ga je onaj stari, dobro poznati jugomentalitet. Ako sam ja stariji, bilo godinama ili položajem, nema diskusije, mene se mora slušati jer ja to znam bolje i kvit.
Teško je to prihvatiti nekome tko je radio na zapadu …jako teško, jer tamo vrijede druga pravila. To bijaše već prvi razlog koji ponuka Branu da se ponovo otisne van, jer trpjeti to do penzije biti ce teško. A onda dođoše i ona teška vremena pred sam rat. Nije mogao, a niti htio, shvatiti da se od njega tražilo da svoju ženu, sa kojom je imao dvoje djece proglasi nepodobnom, samo zato što nije Srpkinja, da svoje prijatelje, Hrvate, proglasi ustašama, koji kolju srpsku nejač.
Ne …to sve nije mogao, i otisnuo se ponovo u svijet, jer znao je da takve predrasude i mišljenja vode u propast.
I onda mu njegovi srušiše kuću, koja mu je toliko značila i uništiše sve one ideale koje je gajio. Ostade Brane u Švicarskoj sa porodicom i vjerojatno mu sva ta bolna saznanja i srce slomila. Familijarno je bio sklon srčanim oboljenjima, pa ga srce izdade u jednom trenutku.
Prije toga, potrudio se osigurati svoju suprugu, pa pronađose, u Dalmaciji …jer žena mu bijaše otuda …u jednom malome gradiću, kuću i kupiše je na njeno ime. I još nam reće ona, sa suzama u očima, da su mu zadnje riječi bile:
-I kupi ja kuću, mojoj Kati!