Marijan Gubina: “260 dana”
Jutro je. Ja se budim u krevetu. Čist i mekan krevet. Prvi put da ne izlijećem iz kreveta, nego se gnjezdim u njemu. I taman kad sam razmišljao da ustanem ili da još malo ležim, sestra Gabrijela donosi odluku.
„Ajmo, braco, doručak je gotov.“
Jao! Munjevito sam iskočio iz kreveta, obukao čiste stvari i pohitao u blagavaonicu. Unatoč tužnoj atmosferi koja je okupirala naš dom, miris jaja i slanine izazivao je osmijeh na mome licu, punio usta slinom, i bez da sam kušao nešto od toga. Jeo sam kao mala zvijer i, unatoč maminim savjetima da jedem polako kako me ne bi bolio trbuh, nisam se dao smetati – nastavio sam po svom, sve dok u jednom trenutku nisam registrirao da nema tate. Tada sam prestao ubacivati u usta i počeo lagano žvakati.
Obuzela me tuga i strah. Sjetio sam se mrtvih ljudi oko policijske postaje. Sjetio sam se iskidanih leševa iz kanala. Počeo sam se tresti, a suze su same krenule. Moja usta i dalje su žvakala hranu koja više nije imala okus. Pomisao da bi i moj tata mogao postati kao jedan od tih leševa, ubila je i glad i sreću, ubila je sve, a ostao je samo strah i tuga.
Iako su me sestre i mama obgrlile i uporno pokušale utješiti lijepim i obećavajućim riječima, bio sam svjestan da me samo tješe jer ni one nisu mogle sakriti brigu i strah koji su nosili na svojim licima. Nisu mogle sakriti suze jer svakim brisanjem suza dolazile su nove.
Nakon nekog vremena, počeli smo se ponašati kao i prije rata. Svi su imali svoje kućne obveze – čišćenje, hranjenje životinja i dr. Ja sam izašao van u dvorište i, kao i svi, više sam glumio da nešto radim, nego što sam radio. Volje za ničim nisam imao, no ipak mi je cijepanje drva pomoglo da manje razmišljam o tati, da manje razmišljam o tome kako će nas vratiti u zatvor, kako će nas pobiti.
Nakon što sam se umorio, uzeo sam staru krpu i čistio T12, tatin motor. Čisteći motor zamišljao sam kako se vozim prema Aljmašu. Zamišljao sam kako se spuštam niz cestu popločenu kockicama i uživam u osjećaju koji samo motor može proizvesti. Uživam u pogledu na ogromni Dunav.
„Mali, zovi tatu!“ bile su riječi neurednog vojnika koji je prekinuo moje sanjarenje.
Ukočio sam se od straha, no uspio sam tihim glasom izustiti:
„Nije tata kod kuće.“
„Gdje je? Zovi mamu.“
Krećem po mamu, no on me zgrabi za ruku i ponovo pita:
„Gdje je tata?“
„Nisam ga vidio. Otiš’o je radit’.“
„Kog’ ima u kući?
„Mama i sestre.“
„Ajd neka svi izađu van!“
Nisam ni ušao u kuću, mama je već bila na vratima kuće, vidno uplašena.
„Gdje je domaćin?“
„Pravi rovove s dečkima.“
„A vi ste Srbi.“
Još više uplašena mama odgovara:
„Nismo.“
„A šta ste?“
„Jugoslaveni, gospodine.“
Cinično će vojnik:
„Jugoslaveni? Sad vam i to odgovara, a do prije par dana ste tražili veliku Hrvatsku.“
Drugi vojnici nepomično stoje. Samo gledaju okolo i pomiču svoje puške u smjeru pogleda.
„Kako to da niste na ispitivanju?“
„Bili smo, ali su nas pustili jer nismo ništa krivi.“
„Vi ste Hrvati?“ dobaci drugi.
„Jesmo, gospodine.“
„Nemoj ti nama gospodine, nego reci svima da izađu van s rukama u zraku i neka u rukama drže puške.“
„Nema pušaka.“
„Neka izađu van rek’o sam ti, kravo ustaška!“
„Dobro, gospodine.“
I ja krećem za mamom, no zaustavlja me urlik jednog od njih:
„Stani tu, govno malo. Đe si pošo?“
Nisam odgovorio, samo sam se ukopao i pustio suzu.
Brzo su se pojavile sestre i mama s rukama u zraku. Grčevitog lica, sa suzama u očima, okupili smo se uz pušnicu. Jedan je uperio pušku u nas i rekao:
„Jedno nek’ se pomakne sve ću vas pobiti.“
Drugi upita mamu:
„Koliko ih je još u kući? Zašto niste iznijeli puške?“
„Nema više nikoga. Pušku nemamo. Nismo je nikad ni imali.“
Vojnici su s cijevima naprijed ušli u kuću i iz nje izašli za par minuta. Zatim je još jedan ostao s nama, a ostala trojica su obilazili objekte u dvorištu.
„Doći će naši drugari po neke stvari i po koje živinče.“
Nakon uputa koje su glasile:
-ne smijete ništa jesti
-ne smijete ništa micati
-životinje hranite, no nemojte slučajno koju priklat;
uzeli su si po litru rakije, tablu slanine i pokoju kobasicu pa krenili prema željezničkoj stanici.
Laknulo nam je, no unatoč tome trebalo nam je više od pola sata da nadođemo sebi, a onda ponovo na rješavanje tekućih kućanski obveza.
Krenuo sam s čišćenjem zečinjaka pa čišćenjem kokošinjca. Dobra vijest je da sam skupio hrpu jaja. Skupljajući jaja razmišljao sam kako bih trebao negdje sakriti koju kokoš, jer ako nam odnesu sve, koke će uvijek donijeti koje jaje. Preživjet ćemo. Nisam imao ideju gdje bih sakrio kokoške, a da ih oni ne nađu, no sakrio sam punu vrećicu mljevenog kukuruza. Za žganjce[1] nam sad treba samo voda i malo soli.
Počeo se spuštati mrak, a to je značilo da bi tata mogao uskoro doći. Zauzeo sam svoje mjesto na drvetu ispred kuće i čekao. Unatoč tome što minute traju kao sati, ja sam satima čekao. Silni pokušaji mame i sestara da me odvedu u kuću bili su bezuspješni. Ja sam bio odlučan. Bio sam uvjeren da je samo pitanje vremena kada će se tata pojaviti. Kako je mrak pao izgubio sam pregled, no tada sam se posvetio osluškivanju. Uzalud, nakon nekoliko sati plakanja bio sam tako izmoren da sam u dva navrata skoro pao sa drveta. Mama i sestra ponovo me pozivaju u kuću – ovaj su put došle s vijestima o gotovim palačinkama. Naravno, ušao sam u kuću prije njih, jeo i zaspao na stolici.
Slični scenariji zaredali su se danima. Hranjenje životinja, čišćenje svinjca i ostalih prostorija, tihi razgovori s mamom i sestrama, iščekivanje oca koji se nije pojavljivao.
Jedno jutro bilo je drugačije …
[1] Žganjci – palenta