piše: Nikola Šimić Tonin
Mostar-Grad, na dvije zavađene i prijeteće obale, ne tako davnih, tek u prividu i na papiru okončanih sukoba, Hrvata i muslimana – Bošnjaka, onih ratnih, i ovih ljudskih što neokončani traju, pritajenih, u pričuvi naslute, za vrijeme kada se za njih ukaže pravo vrijeme …sve je u ovome tamnome vilajetu od vremena do vremena, nevremena za vremena…
Grad i rijeka, rijeka grad i most …srušeni most …Mostar. Rijeka Neretva. „Valja njima preko rijeka,“ a preko rijeke se ide samo kada se mora …mislim na ove stalno živuće, uzobalne, prekoobalne, s ove i one obale, pružene ruke mostom koju ni jedna strana ne prihvaća za rukohvat rukovanja.
Razdvojeni od sukoba doticaja rijekom .. nepovezani mostom. Razdvaja rijeka, koja se zabavila sobom, digla ruke od svojih obala, našla pametnijega i svrsishodnijega posla, uzela se sebe i svoga toka, teče… kao da se tu maksuz, užurbaje, da proteče što prije između zavađenih obala dana i noći, ne časeći ni časa, ne sustavljajući se ni trena u plahovitom toku žubora …žubori, tek se brecne, strese od urona u vodu nekoga od skakača sa staroga mosta za kakvu napojnicu …ili onako za raju…
Sjedim uz kahvu, s ovu vamo stranu obale, muslimansko-Bošnjačku stranu… U nebo se pružio zvonik katedrale, neki kažu visinom nadmašio i onaj Kelnski, a nad brdom povrh Mostara dominira veliki bijeli betonski križ, od teške armature, pripeo uz nebo, nema tome smrti, govore ovi s ove vamo strane, hrvatske, katoličke. „Probali su ga oni više puta podići u zraka, jes, da neš majci …eto, zadnja od tih ćami ćamotina, u prdekani…“
Zvonik i križ, vidni i uočljivi iz svakoga kuta i zakutka grada,… Pitam tu oko sebe, na kahvu pristigle muslimane-Bošnjake, žitelje ovog vjekovnog ćeifa, ispijanja kahve, dignutoga na razinu nematerijalne baštine …Srkneš li kavu ´nako naiskap, s nogu, ne moraš je platiti ali više ne dolazi u tu kavanu, jer tu više nisi dobro doš´o, kava se pija polako, ćeifi, srče, a kocka šečera grize, ili pomoči u flilnđan, onda se primi rahatlokuma… Pitam tako tu oko sebe, te i te …ne krijući se tko sam od kuda…: „Kako gledaju na to forsirano isticanje, Katedrale, Križa… smeta li im to?“
Na to moje pitanje, vlasnik će kavane, kafeđija:
– „Koga smeta, on uzme slamku, dok pije da ne podiže glavu!“
( mjesto radnje: stari most u Mostaru , kavana „Stari Most“ Mostar, ova vamo strana obale, 26. 8. 2012. u vrijeme jutarnje kave.)